Nama je ipak zanimljiviji dio teksta u kojem piše o Dinamu. Dinamu kakav je bio i kakav bi trebao ponovno postati. Prenosimo taj dio teksta u cijelosti.
"Onaj koji piše, neće nikada zaboraviti Dinamovu čestitku svom članu, Zvonimiru Bobanu za njegov deseti rođendan. Snovi jednog malog dječaka iz "bile" provincije, samo nekoliko godina poslije, postali su temelj, ne samo nogometnog života. Jer dinamovština je bila i jest - opsesija. Naše metafizičko određenje. Naša sloboda i naša riječ. Dinamo je bio sve - Dinamo JE SVE.
Možda je sutra neki novi početak, ne samo meni i mom plavetnilu, koje se skrilo u moj način gledanja na nešto - što Dinamo nije, Možda. Iako je vjerojatnije da i moji samari imaju turbo pa si iznova lažem kao i moj stari. Možda i to. Al' jedno je ipak sigurno - više ništa neće biti isto. Ne pišem ove misli iz niskih pobuda, niti jašem na tuđoj nevolji - ne daj Bože. Znam dobro, kako radimo, tako će nam i biti - svima. Ono što je jasno, sada bi bar trebalo biti, da Dinamo ne smije ostati giljotiniran "malim" i jeftinim interesima. I drekom. I biti čudan, otuđeni stvor. Naš klub mora disati i osjećati tu - sa Zagrebom, s Hrvatskom, sa svojim ljudima - s dinamovcima.
Kada razgovaram o našem nogometu sa svojim prijateljima ili kojim poznanikom, banalno i uvijek, strefe me istom frazom, "znaš, tebi je lako" - i ja poludim. Jer kakve veze ima neki, kao ti ga, status, neka lova koju svi trebamo, neka pozicija ili ime, kada se razgovara o ponosu, o časti, o obrazu, o riječi. I o promišljanju života kao vremena u kojem se moramo ponašati što je moguće bolje. Minimum svijesti o prolaznosti i malo smisla za opće, govori nam da je to jedini pravi put. Svatko od nas na svoj način, i svatko toliko koliko može. Jer svi znamo što je dobro, a što loše. I da je bilo tako, ne bi naš nogomet zabludio i otkačio svoj vagon od lokomotive, pretvorivši se u "državu u državi". Prava dinamovština je učila i postojala baš u tom imperativu - imperativu odgovornosti. U građanskom duhu, u starozagrebačkoj kulturi. Ne visokowienerskoj, već narodnoj. Da, Dinamo gospodski - je i oduvijek je imao klasu. Pa samo se u Dinamu, od svih institucija u bivšoj zemlji, govorilo - gospon. Ne - druže. Ali to ga nije izbilo iz tračnica plavog tramvaja, nije ga odvojilo od ulice niti od zadnje birtije...nije ni od prvog teatra. A kada je i gubio, a gubio je previše, bio je VELIK i pristojan. I učitelj.
Subota je, dan prije velikog derbija, u iščekivanju "tekme svih tekmi". Dužni smo i lijepo je sjetiti se generacija koje su ga stvarale, kulture koja ga je oplemenila, ideje koja ga je izljubila. I velikana koji su mu se dali i koji su ga činili onim što Dinamo jest - PLAVI I PRAVI ŽIVOT. Sjetimo se najljepše himne, Rippera i Pipsa. I BBB-a koji su bili i trebaju biti - JEDNO. Bez huliganstva. Pomislimo na Maksimir...stadion gdje su haklali Hitrec, Wolfl, Lamza, Jerković, Zajec, Kranjčar, Mlinarić, Prosinečki, Šuker, Modrić...I na one koji su ih vodili - od Zebeca do Ćire. I budimo sretni. Tu, na našem stadionu, u buntu i idealu, jasno se pokazala svijest i hrabrost za "nesretnicu" Hrvatsku. Iako dvojim jesu li navodnici utipkani s razlogom. Al' naša je, kakva god bila i treba Plavi klub. Plavi i sveti. Pravi i naš - NK DINAMO."
