Vrlo dobro se sjećam razgovora s jednim uvaženim ekonomistom koji je nekad radio i za čuveni Lehman Brothers. Razgovor s njim vodio sam u proljeće 2008. godine u Sarajevu. Tada me spomenuti kolega koji je tek nekoliko mjeseci prije tog razgovora napustio Lehman Brothers uvjeravao da će njegova dojučerašnja kompanija doživjeti slom. Nisam mogao povjerovati u to bez obzira na njegovu uvjerljivu argumentaciju. Naprosto, nisam mogao vjerovati da je na najvišim razinama financijske moći izvedivo kockanje s tisućama milijardi dolara i da sve to "prolazi". Nažalost, bio sam u krivu, a kolega koji otad radi u jednoj od vodećih njemačkih banaka krajem te godine poslao mi je mail u kojem je otprilike pisalo "a, što sam ti rekao". Sad je u mirovini, ima svo vrijeme svijeta, redovno čita SEEbiz i tu i tamo mi se javi mailom da me pecne u vezi onoga što sam objavio ili nečega što sam propustio objaviti. Još ga nisam nagovorio da piše kolumnu, ali nada umire posljednja...
Od našeg razgovora, stvari su se počele odigravati po zlu u financijskom svijetu. Niz banaka i država dospio je u velike probleme. Neki od tih problema još se rješavaju i rješavat će se desetljećima. Primjerice, Grčka.
Baš iz Grčke dolazi Janis Varufakis, znate ga, donedavno je bio grčki ministar financija. I njegova knjiga "Što sam rekao kćeri o ekonomiji" (u izdanju Sandorfa i EPH, srpanj 2015.) odlično objašanjava korijene aktualnih ekonomskih i društvenih neravnoteža, ali i propituje današnju situaciju. Moram priznati, nisam se informirao o knjizi prije nego sam je uzeo u ruke, ali sam iz onog što znam o Varufakisu, vjerovao da je knjiga dobra. Zapravo, ona je sjajna.
Za razliku od većine kolega, meni je Varufakis otpočetka bio simpatičan. Već na prvi pogled, bio je radikalno drugačiji od svojih kolega, ministara financija eurozone i Europske unije koje je, kažu, na maratonskim sastancima, svojom tvrdoglavošću dovodio do ludila. Kad bih povukao paralelu, Varufakis mi se učini jako sličnim Dennisu Rodmanu. Fina doza ekstravagancije, provokacije i PR-a s jedne strane, ali i pouzdanost i kvalitetno odrađivanje posla s druge. Prašina koja se dizala za obojicom, samo je prateći dokaz njihove kvalitete, barem za mene.
Ako vas zanima "kako je sve počelo", morate se vratiti u razdoblje industrijske revolucije, kaže Varufakis. Tada su po prvi puta razmjenske vrijednosti dobile prevlast nad životnim vrijednostima. Temeljni pojmovi današnje ekonomije stvoreni su baš tada - dobit, dug, bogststvo. Dogodilo se tada ono što Varufakis naziva "Velikom kontradikcijom": istodobno postojanje basnoslovnog bogatstva i neizrecive nesreće. Sve to još bolje vidimo ovih dana. Bogati postaju još bogatiji, siromašni još siromašniji.
Ubrzo zatim, narušena je "dijakronijska ravnoteža". Bankari, naime, počinju crpiti sve veći novac iz budućnosti i plasiraju je poduzetnicima. Kada se ta ravnoteža pretjerano naruši - dolazi do sloma. Slično je i sa središnjim bankama koje posljednjih godina "aktivnom" monetarnom politikom pokušavaju riješiti ili barem ublažiti krizu, s većim ili manjim uspjehom. I one posuđuju novac iz budućnosti i plasiraju ga bankama. Pa se tako stvara i javni dug kojeg Varufakis zove "fantomom ekonomske drame".
Važno je znati i ovo: najvažnija sirovina današnjice nije nafta, nisu to ni rudna bogatstva, to je - dug! I upravo sposobnosti država i korporacija da se hvataju u koštac s dugom, čine razliku među njima. Grčka je u tome vrlo neuspješna već godinama, neki drugi su znatno uspješniji. Ljudski rad samo je remetilački faktor, nekakav nemir u utrobi suvremenog svijeta, kako to efektno poentira Varufakis. Društvo sve više nalikuje Matrixu, proizvodi sve savršenije tehnološke gadgete, ali ne može stvoriti dovoljno razmjenske vrijednosti. I ono što jako dobro vidimo posljednjih godina - tvrtke koje su opstale u ovim surovim tržišnim uvjetima bivaju sve jačima.
Svijet bi doista trebao biti bolje mjesto, slažem se s Varufakisovom zaključnom misli. Postoje za to i resursi, ali je problem u onom ključnom faktoru - čovjeku. Čovjeku se može pripisati uništenje okoliša, klimatske promjene i sve anomalije koje svakim danom, nažalost, sve više osjećamo na vlastitoj koži. Kako će se stvari dalje odvijati, nemoguće je reći.
Jer, ekonomija sve više nalikuje astrologiji. Rekao bih da ekonomista koji umišljaju da su obrazovani astrolozi naročito ima popriličan broj na ovom našem prostoru. Za sve nas ostale koji se "pogađanjem" ne bismo željeli baviti važno je da zadržimo ono što Varufakis na kraju svoje knjige zove "kritičkim mišljenjem". Treba kritizirati i kritički promatrati baš SVE što nam se događa, pa i dominantni ekonomski model.
Za više ili manje "bolesne" pokušaje objašnjavanja stvarnosti to je zasad jedini poznati lijek.
