Kad govorimo o "Diogenešu", moramo biti svjesni da je pred nama pravi kazališni komad povijesti, vrijedan u svom vremenu, ali bogme ništa manje ni danas u Vitezovoj režiji. A Histrioni, ovoga puta igraju Diogeneša već četvrti put, dakle prosječno svakih deset godina, premda u stvarnosti nije bilo baš tako poredano! No, evo ga: klapa - "Diogeneš" – četvrti put...
U jednom odličnom razgovoru (za Novi list) ovih je dana Zlatko Vitez objasnio motive ponovnog posezanja za dragim Titušom Brezovačkim.
»Diogeneša« režirate već četvrti put. Koja je posebnost ove režije?
– Još je Branko Gavella 1925. godine, kad je pronašao komediju Tituša Brezovačkog, ustvrdio da je to njegovo najbolje djelo, ali oduševljavajući se i jezikom kojim je napisan »Diogeneš« doslovno je rekao: »Ja sam uvjeren, da u tome ne pretjerujem, kajkavci su imali ono što mi još danas nemamo, pravi književni jezik«. Mene, kad razmišljam kako postaviti »Diogeneša«, prije svega oduševljava, kao kajkavca, jezična strana te komedije »pune slatkog govornog čara« (Gavella). A što se tiče posebnosti najnovijeg »Diogeneša«, želja mi je bila s glumačkom ekipom vratiti se stilski na naše početke od prije četrdeset godina. Pojednostavljeno rečeno: to je brza gluma, puna tempa, sa satiričnim žalcima koji aludiraju na današnje vrijeme, manje pučka, a više kabaretska... U svakom slučaju, predstava koja može plijeniti pozornost i djeteta, ali i doktora znanosti.
I doista, "Diogeneš" zadovoljava baš sve Histrionske glavne postulate, kojih se Vitez i družina drže od početka: nacionalna kazališna baština, prvenstveno kajkavska jer je zanemarena, vesela pučka ili kabaretska igra, puna jurnjave smijeha i iznenađenja! A da je sve pogodio najbolje potvrđuju prepune tribine na Opatovini, svakog, pa i najpasivnijeg dana, a udarnim danima bi i tapkaroši imali posla!
Evo još malo nepobitnih činjenica. Piše Vitez u programskoj knjižici predstave: Daleke 1977. godine sam uz dragocjenu pomoć velikog znalca i ljubitelja kajkavskog dr. Mladena Kuzmanovića sačinio kolaž kajkavskih tekstova u predstavi koja se zvala "Panoptikuš" i uprizorio kajkavske tekstove, problematizirajući sudbinu hrvatskog naroda, ali i jezika. Naravno, okosnicu su činile Krležine "Balade Petrice Kerempuha". U vrijeme obilježavanja 20. godišnjice smrti Branka Gavelle, dobrohotnošću dr. Nikole Batušića, u ruke mi je došla Gavellina knjiga režije "Diogeneša" Tituša Brezovačkog. Gavella je prvi put u zagrebačkom HNK-u postavio Diogeneša 1925. u prigodi proslave tisućite godišnjice hrvatskoga kraljevstva.
Bio je to golem uspjeh. Gavella je tu svoju slavnu predstavu obnavljao još dva puta, posljednji put pred samu smrt. Tada je legendarnog Augusta Cilića u ulozi Medobuza zamijenio Mladen Šerment. Znao sam za Šermentovu želju da ponovno zaigra Medobuza. U "Gavelli" mu je nisu ispunili pa sam se ja prihvatio nimalo lakog zadatka 1982. godine s Histrionima. Bio je to pun pogodak, da se izrazim športskim rječnikom. Šerment je bio genijalan. Pamti se i moja nekazališna gesta: u predstavi sam stavio na glavu kapu Dinamovih navijača proslavljajući tako osvajanje prvenstva.
Sjećam se tadašnjih komentara studenata glume kako im se predstava sviđa, ali da nisu baš razumjeli tekst. Naravno da nisu! U to se vrijeme nas kajkavce gotovo u pravilu nije primalo na Akademiju, kao – nismo baš glumstveni, imamo teškoća sa štokavskim jezičnim standardom.
I profesori i kolege ismijavali su naš krivi, odnosno neštokavski naglasak. Ja sam se uvijek ljutio na tu "martološčinu vlašku" – kako bi rekao Fritz u "Zastavama", koja mi je često bila nepremostivim problemom. Pokrečući 1986. Zagrebačko Histrionsko ljeto rekoh sam sebi: "E sad ćemo im pokazati kaj mi moremo". Trud mi se isplatio, a u gotovo tridesetak predstava na Opatovini je odzvanjao KAJ. Za ovogodišnje visoke histrionske obljetnice, odabrao sam ponovo "Diogeneša", nadam se na veliku radost Zagrepčanaca, ali i gostiju našeg grada. Znova bu na Opatovini i zvonel i grmel naš KAJ.
(sutra: Tko je Suzana na sceni Opatovine?)
