Riječ je o poznatom komadu Tituša Brezovačkog, čije se režije ovog puta prihvatio osnivač i vođa Histriona Zlatko Vitez, čijem zalaganju možemo zahvaliti uprizorenje niza manje poznatih ili zanemarenih ostvarenja većinom autora kajkavskog izričaja. Tituš Brezovački je bio bolje sreće, pa je i najpoznatiji iz tog kajkavskog kruga. O njemu još 1925 godine u "Kazališnom listu" piše Branko Gavella, citiramo taj tekst:
"U prvom redu ja to djelo smatram njegovom najboljom komedijom, snažnijom i sočnijom od „Grabancijaša dijaka" istoga autora. To će djelo pokazati, da je u kajkavskoj književnosti jezik bio vanredno izrađen: s jedne se strane bogatstvom kajkavskih riječi, koje u „Diogenešu" dolaze, može izraziti sve najsuptilnije nijanse duhovitih obrata pučke šaljivosti; s druge se strane tim riječnikom mogla iskonstruirati takova frazeologija latinske elegancije, da se njome mogu izraziti i najkompliciranije misli. Ukratko – a ja sam uvjeren, da u tome ne pretjerujem – kajkavci su imali ono što mi još danas nemamo, pravi književni jezik.
Taj jezik nije bila mehanička fotografija jedinog dijalekta, nego podatni materijal za izražavanje i najapstraktnijih predodžaba, a da je pored toga uvijek bio u vezi sa živim jezikom. Eto, već je dakle s te vanredne jezične strane trebalo iznijeti tu kajkavsku komediju, punu slatkoga govornog čara. Brezovački je pun komičnih scena, koje su apsolutne teatarske, ma da nisu u vezi s glavnom radnjom. Ta je radnja, kopija nepoznatog njemačkog uzora uostalom, Brezovačkom samo prilika, da prospe bogatstvo svoga komičnog genija u malim veselim epizodama; i ja držim, da su te epizode, koje vriju proposnom radosti, sigurno njegova vlastita invencija, jer su toliko horvacke, kajkavske, zagrebačke po svom karakteru, da o tom ne može biti sumnje. Te satiričke scene nigdje nisu žučljive, svuda je humor prožet blagom dobrotom, našom plavom zagorskom dobrotom, iako je samoj komediji glavni onoj stari motiv koga Nijemci nazivaju „der gerprellte Preller", i koji se često vraća u sličnim komadima još onima od Kasperl-teatra i Commedia dell arte, blaga jedna dobrota, koja sve suprotnosti hoće da izgladi u miru božjem."
U ovoj postavi "Diogeneša" glumi birana glumačka ekipa: Ronald Žlabur, Davor Svedružić, Adam Končić, Željko Duvnjak, Zlatko Savić i Slobodan Milovanović, te lijepe Histrionke Erna Rudnički, Marija Borić, Dinka Vuković i Ana Majhnec.
Histrionske obljetnice nisu možda velike za čovječanstvo, ali su nemjerljivo korisne za Zagreb i hrvatsku kazališnu kulturu i književnost, jer su kroz ta tri desetljeća obogatila zagrebačku kulturnu pustinju u dugim toplim ljetima. Pokušavali su i drugi po istom receptu u isto vrijeme progurati i svoje slične projekte, ali očigledno nisu bili dobro cjepljeni ili jednostavno nisu imali Histrionsku snagu, šarm ili vrijednost, premda se ponešto ustaljuje posljednjih godina...
Na Opatovini će se također paralelno odvijati i Kabare scena Gumbek, na kojoj će se izmijeniti čak sedam predstava, dok će jadransku obalu i "mala mista" obilaziti tradicionalni histrionski brod s predstavom talijanskog nobelovca Daria Foa "Ne plaćamo! Ne plaćamo!" s povremenim izletima na kopno. No pričekajmo press konferenciju Histriona u četvrtak za ostale detalje!