GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Pobjede koje to nisu

Pobjede koje to nisu
GORKE ILUZIJE
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 23.02.2017 / 13:58
Autor: Domagoj Margetić
KOLUMNA - Kad bi snimanje filma o Anti Gotovini bilo tek vrhunac poslijeratnog neukusa i nacionalističkog šunda, bilo bi to dobro. Donekle čak i podnošljivo. 

No, cijela ta priča puno je ozbiljniji simptom dubokih, ozbiljnih, korjenitih problema u ovom društvu. Ili je to izgradnje nove nacionalističke mitologije, na kojoj se žele postaviti temelji moderne hrvatske države. Ajde, film o Gotovini barem se to do jedne mjere priznaje. Da je ovo država nastala na ratnom profitu i čiji su temelj ratni profiteri, koji su gologuzi ušli u rat, a iz njega izašli kao generali, milijuneri i milijarderi. Jer ako je Ante Gotovina heroj, što su nam onda ljudi koji su u toj njegovog pobjedonosnoj akciji zvučnog imena „Oluja“ protjerani iz Hrvatske? Ako nam je Gotovina ikona, što nam dođe oko 450 tisuća naših nekadašnjih sugrađana koje je ta „Oluja“ pomela iz Hrvatske? Razmišljamo li uopće o tome, dok slavimo te naše nazovi heroje. 

Još kao djecu učili su nas neke doista osnovne stvari. Ljudske. Osobne i tople. Učili su nas da barem pokušamo zamoliti za oprost one kojima nešto učinimo nažao. Oprosti! Nekako mi se danas čini da sve te silne pobjede (jer pobjede to jesu, bahato silne i nimalo ljudske), da svi ti pobjednici toliko brišu u nama ono ljudsko, da eto niti više od dva desetljeća od Gotovinine pobjede mi ne možemo sami sebi pogledati u oči i onima koje smo povrijedili reći OPROSTI! Jednostavno ne razumijem zašto je tako teško zastati u toj pobjedničkoj histeriji, u tom nekom nacionalističkom deliriju koji kao permanentno stanje kolektivnog ludila traje već dvadeset i pet godina, zašto ne možemo zastati i zapitati se običnu ljudsku stvar. Pa jesmo li mi koga povrijedili? Jesu li te pobjede i ti pobjednici baš toliko nevini. Je li sve to baš toliko časno da bismo sljedeća desetljeća trebali provesti nabijajući prst u oko svima onima koje smo ionako zgazili tim „našim“ pobjedama. 

Koji su to kompleksi koji nas tjeraju da se svrstavamo na te pobjedničke strane? I da taj identitet pobjednika postane jedino što nam je bitno, jer se valjda još jedino kroz to možemo kolektivno identificirati, dok ispod tepiha skrivamo sva ta sranja koja smo napravili i koja su nam napravili zadnjih dva i pol desetljeća. Muči me kad su nam naši susjedi, oni koji su nekada živjeli s nama postali toliko nebitni da smo ih jednostavno izbrisali iz naše kolektivne i osobne svijesti. Toliko smo ih izbrisali, da smatramo da je i ljudsko „Oprosti!“ potpuno bespotrebno. Jer, pobjednici se valjda ne ispričavaju. Pobjednicima, vjerojatno, ne treba oprost za njihove pobjede. One su očito neka zadana vrijednost za koju se nikome i nikad nećemo ispričavati. Ne znam čime to lažemo sami sebe. I zašto? I doista mislim da nikoga nismo pobijedili osim sami sebe, kao ljude. I porazili smo sami sebe. Opet kao ljude. I stalno razmišljam što to čovjeku može biti vrijedno takvih pobjeda? I što uopće može biti vrijedno tuđih poraza.

Ali eto, kad smo se odrekli toga „oprosti“ odrekli smo se i koječega drugog. Toga da budemo ljudi. Ono ljudsko u nama zamijenili smo za ono pobjedničko. I sebi u glavama stvaramo taj neki film o pravednim pobjedama. Velikoj pravednoj pobjedi koju smo eto izborili ratom. Zar stvarno nismo u stanju shvatiti da nema pravednih pobjeda. I da u ratovima doista nema pobjednika. I kolika je ljudska cijena toga da budeš pobjednik. Zato je ovaj Vrdoljakov film o Gotovini posebno ozbiljan simptom. Ustrajavamo na daljnjem mitu o jednoj pobjedi, o nekom herojstvu o nekom pobjedniku, i pritom padamo još dublje kao ljudi. Muči me to. Taj naš pobjednički stav. I muči me što niti toliko godina poslije svega što se dogodilo, ne možemo reći – oprosti. Hej, ljudi! Pa to su bili naši susjedi. Hodali su ovim istim ulicama. Ispijali kave u istim kafićima, odlazili na iste tržnice, jednako su slavili rođenje klinaca i tugovali za umrlima. Zar oni nisu moja zemlja? Zar oni nisu dio mojeg identiteta? Kako je to moguće da smo ih jednostavno izbrisali? 

Ništa nam dobro naše pobjede nisu donijele. Osim ratnim profiterima, pa i samom tom Gotovini, sve te pobjede bezvrijedna su kolektivna mizerija, koja je možda najveća ljaga na našim srcima. Na svakom od nas. I kolektivno na ovom društvu. Sve vam to godinama pokušavam objasniti. Jebeš pobjede! One nas dijele na pobjednike i poražene. A tko može reći da su pobjednici pobijedili ili da su poraženi izgubili? Nije li svaki čovjek koji je iz ove zemlje morao otići u toj Gotovininoj pobjedi, naš osobni, najdublji mogući poraz? Nije li svaka ta sudbina sjena na našoj savjesti koju ne možemo samo tako izbrisati time što se proglašavamo pravednicima i pobjednicima? Nije li svaka ta žrtva tragično upozorenje da smo u ovom ratu svi zajedno tek gubitnici. Hrvatska se nikad nije stvarno suočila sa svojim zločinima. Hrvati još manje. Ovo je potpuno nezrela i nesavjesna nacija koja se nije u stanju suočiti s onim lošim što smo nekome učinili. Mi nikad nismo prihvatili činjenicu da su i hrvatske snage da su i ti takozvani pobjednici počinili razne zločine. Mi se nismo sposobni suočiti sa zločinačkim naličjem svih tih pobjeda. 

Zato nam treba film o Gotovini. Da iza fikcije o jednoj pobjedi i laži i propagande o jednom heroju, sakrijemo vlastitu prljavu savijest i prljave ruke. Toliko se jeftino mislimo izvući od svega! Film o Gotovini samo je još jedna kulisa iza koje skrivamo sve te naše prljavštine za koje nikad kao društvo nismo našli za shodno da preuzmemo odgovornost.

Mi smo kao društvo jedan živući spomenik sakrivenih zločina i pobjedničke arogancije. I još uživamo u tome. A ja sjedim u mom starom kvartu i razmišljam samo o jednom. Kad nam se to dogodilo, taj strašni prijelom u svakome od nas, kad smo zaboravili one predivne ljudske riječi, veće od svih pobjeda na koje bismo se mogli zaklinjati: Molim Te, oprosti!.

Tagovi: Ante Gotovina, Oluja, Hrvatska vojska, ratni profiteri, Antun Vrdoljak
PROČITAJ I OVO
Njemačka zabranjuje usmrćivanje muških pilića
ZABRANE
Njemačka zabranjuje usmrćivanje muških pilića
BERLIN - Njemačka će u 2022. godini zabraniti usmrćivanje milijuna muških pilića, pokazuje nacrt zakona koji je u srijedu potpisala vlada u Berlinu.
Beogradska berza: Oporavili se trgovanje i indeksi
CLOSING BELL BSE
Beogradska berza: Oporavili se trgovanje i indeksi
BEOGRAD – Življe trgovanje akcijama i rast BELEX indeksa obeležili su dan na Beogradskoj berzi.
Zagrebačka burza: Indeksi porasli, promet slab
CLOSING BELL ZSE
Zagrebačka burza: Indeksi porasli, promet slab
ZAGREB - Srijeda je Zagrebačkoj burzi donijela rast indeksa, ali i daleko manji promet u odnosu na jučer.
Private equity fondovi vrlo optimistični oko 2021. godine
OPTIMIZAM
Private equity fondovi vrlo optimistični oko 2021. godine
ZAGREB - Tržišta rizičnog kapitala u Srednjoj Europi osjetila su posljedice pandemije bolesti COVID-19, no drastičan pad povjerenja zabilježen na ljeto zamijenio je najveći porast povjerenja u proteklih 17 godina provođenja ispitivanja, koji se skoro udvostručio sa 62% na 123% u najnovijem Deloitteovom ispitivanju „Očekivanja i povjerenje private equity fondova“.
Dolar oslabio u očekivanju novih fiskalnih poticaja u SAD-u
FOREX
Dolar oslabio u očekivanju novih fiskalnih poticaja u SAD-u

LONDON - Dolar je u srijedu kliznuo prema najvažnijim svjetskim valutama na međunarodnim tržištima jer su se trgovci usredotočili na nove izdašne gospodarske poticaje u SAD-u.

@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE