Nestašice hrane: Evo gdje će Hrvatska imati najviše problema

Vlastitom proizvodnjom pokrivamo prosječno oko 50 posto potreba stanovništva za hranom, kako u kojim kategorijama. Što se tiče žitarica, prosječna samodostatnost je oko 120 posto. Kod pšenice se kreće od 120 do 170 posto, kod kukuruza od 103 do 136 posto, ječam od 90 do 120 posto, ovisno o klimatskim prilikama. Kod uljarica je situacija znatno bolja pa je samodostatnost u soji narasla zadnjih godina do preko 500 posto, a kod uljane repice i suncokreta samodostatnost je također preko visokih 200 posto.

Kod povrća nam je prosječna samodostatnost zadnjih deset godina 63 posto. Približavamo se samodostatnosti kod kupusa, kod krumpira i rajčica s oko 80 posto, dok je kod svog ostalog povrća prisutan izuzetno veliki uvoz.

Kod voća samodostatnost jako oscilira i ovisi o godinama i klimatskim uvjetima te joj je prosječna razina u zadnjim godinama oko 55 posto. Samodostatni smo u proizvodnji mandarina i višanja, a u pojedinim godinama i u proizvodnji jabuka.

Najgora je situacija kod mlijeka gdje nam samodostatnost pada svake godine do sada i proizvodimo manje od 50 posto vlastitih potreba. Kod mesa je samodostatnost prosječno 70 posto, od toga junetina 73 posto, svinjetina 60 posto, piletina 90 posto. Kod jaja je samodostatnost dosta blizu vlastitih potreba, osim u vrhuncima potrošnje za Uskrs i blagdane.

Ono što se zove prehrambeni nacionalizam već gledamo unazad nekoliko tjedana, a toga će biti sve više kako kriza bude odmicala.

Zemlje čuvaju hranu za sebe, pa Bloomberg izvještava o panici među vladama zbog protekcionističke politike, do jučer nedopustive na slobodnim tržištima. Srbija zaustavlja izvoz suncokretovog ulja, Kazahstan pšeničnog brašna i nekih poljoprivrednih proizvoda, to također čini najveći izvoznik pšenice Rusija, a Vijetnam ograničava izvoz riže. Turska je još odavno zabranila izvoz limuna, o čemu smo pisali.

Tehnički gledano, u svijetu je trenutačno dovoljno hrane za prehranu cijele populacije i u skladištima je dovoljno nekvarljivih namirnica poput pšenice, riže i kukuruza, ali dostupnost ovisi o političkim odlukama i trenutačnim uvjetima transporta.

Iz statistike je razvidno da proizvode koje izvozimo najčešće izvozimo u obliku sirovina s nikakvim ili minimalnim stupnjem dorade, a kulture i proizvodi koji zahtijevaju radnu intenzivnost polako gube bitku s uvozom, s obzirom na to da takve proizvodne aktivnosti zahtijevaju visoki stupanj ulaganja, pogotovo u opremu, edukaciju radne snage kao i primjerenu logistiku.

Ovu krizu mnogi vide kao priliku za revival hrvatske poljoprivrede. Je li takvo što uopće moguće? Primjerice, dr. Vladimir Kušan iz Oikona, instituta za primijenjenu ekologiju, izračunao je ovih dana da Hrvatska ima više od 400 tisuća hektara neobrađenog zemljišta. Direktor Oikona Dalibor Hatić - koji je i pokrenuo inicijativu »Zaorimo hrvatska polja! - kaže da su posljedice epidemije prava prilika za »mobilizaciju hrvatskog poljoprivrednog potencijala«.

U svakom slučaju, ako se Hrvatska ne bude pobrinula za obnovu i zaštitu vlastite proizvodnje, na to će je prisiliti ponašanje drugih država.