Posljednjih godina uspjeli smo u proizvodnji dostići i do 250 tisuća tona soje, genetski nemodificirane, a prema iskustvima kojima raspolažemo, minimalni rentabilni industrijski kapacitet bio bi 300 tisuća tona prerade sojinog zrna.
Među strateškim projektima regionalnog razvoja Vukovarsko-srijemske županije, uvrštenima u Razvojni sporazum Slavonija, Baranja i Srijem, jest upravo i Centar za preradu GMO free soje u Drenovcima (malom mjestu kod Županje), vrijedan 40 milijuna kuna, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Županja je nositelj projekta, čiji je cilj modernizacija i diversifikacija poljoprivredne proizvodnje prema proizvodima više vrijednosti, a partner je Općina Drenovci. Prema dostupnim informacijama, pri kraju je izrada projektno-tehničke dokumentacije za gradnju i opremanje Centra, vrijedna 1.402.940 kuna, od čega će se 85 posto sufinancirati nepovratnim europskim sredstvima.
Za takvim objektom već godinama postoji velika potreba i bit će od velikog značenja jer Hrvatska nema kapacitete za preradu soje, koja je postala iznimno tražena roba na svjetskom tržištu.
Po mišljenju stručnjaka Smartera, upravo je analiza lokacije često najslabija karika u našim investicijskim projektima, jer se zbog nedovoljno detaljne i dugoročno sagledane analize lokacije, odnosno tržišta nabave sirovine i potencijalnog tržišta prodaje gotovih proizvoda, donose odluke koje u eksploataciji (zbog krivo odabrane lokacije) enormno povećavaju troškove buduće operacije i posljedično uzrokuju nerentabilno poslovanje. Naime, upravo je postojeća lokacija „stare“ sojare u Zadru pokazala da u preradi soje kriva lokacija postaje čimbenik koji može uzrokovati i gašenje poslovanja. Stoga svakako predlažemo budućim investitorima da još jednom sagledaju sve lokacijske prednosti i nedostatke Drenovaca kao potencijalne buduće sojare.
Proizvodnjom soje se na županjskom području, u krugu od 30 kilometara od planirane lokacije gradnje Centra za preradu GMO free soje, u jedinicama lokalne samouprave Drenovci, Vrbanja, Gunja, Bošnjaci, Nijemci, Otok i Privlaka, prema evidenciji Agencije za plaćanja u poljoprivredi, bavi čak 450 poljoprivrednih gospodarstava, na gotovo 10.000 hektara. Postižu prinose od oko 30.000 tona za preradu, a na cijelom području županije prosječno se godišnje zasiju 24.000 hektara, s prinosima većim od 65.000 tona.
Istina je, da, što se tiče nabave domaće soje lokacija nije loše odabrana, vjerojatno je dobra i sa stajališta troškova same lokacije (interes lokalne zajednice, troškovi komunalne naknade itd.), no sa stajališta važnosti položaja na najvažnijim i najjeftinijim transportnim pravcima commodity roba te pristupa brzoj željeznici, ova lokacija sigurno nije dobra, smatraju stručnjaci Smartera.
Uvjereni smo da je potrebno uvijek razmišljati što će se događati u godinama kada nema dovoljno sirovine na domaćem tržištu ili kada se gotova roba mora transportirati u izvoz, što je sada slučaj. Naime, Hrvatska se još uvijek nije opredijelila za korištenje NON – GMO sojine sačme u prehrani stoke, a i proizvedena količina sojinog ulja bi bila prevelika za potrebe hrvatskog tržišta. Stoga bi bilo logično da se gotova roba nalazi na brzoj pruzi kojom se ona može otpremiti u bilo koji dio Europe. Ili da se nalazi na riječnom putu, kako bi se baržama mogla prevesti do ciljanih tržišta.
Također, u razgovorima s dobavljačem tehnologije spomenuta je činjenica da se rijetko grade nove sojare kapaciteta prerade ispod 600 tisuća tona. Zato se samo po sebi nameće pitanje kojim putem će se dopremiti potrebna sirovina na predviđenu lokaciju, odnosno hoće li kapacitet prerade biti manji od optimalnog?
Ukoliko kapacitet prerade bude predviđen za proizvodnju sojinog proteina, tek tada moramo računati uglavnom na izvozno tržište, te bi lokacija koja je smještena u blizini velikih prometnih čvorova bila daleko povoljnija. Nadalje što se tiče tržišta nabave, otkupljenu soju treba negdje uskladištiti, za što su daleko najpogodniji veliki silosi. Postoje lokacije na kojima već imamo prazne silose koje je samo potrebno urediti i iskoristiti.
Vukovar zbog Dunava idealna lokacija
Zbog svih ovih razloga stručnjaci Smartera i dalje zagovaraju Vukovar kao idealnu lokaciju, sa vukovarskom lukom i dunavskim plovnim putom, sa željeznicom koja će do 2030. biti brza i rekonstruirana, sa silosima koji postoje u luci, te konačno sa blizinom grada koji ima dovoljno educirane radne snage.
Ovome svakako treba dodati potrebu da se na kraju lanca vrijednosti Hrvatska opredijeli za isključivu proizvodnju mesa sa NON – GMO hranom, što bi trenutno domaćim proizvođačima dalo veliku dodanu vrijednost, ali i tržišnu komparativnu prednost.
Kao dodatni argument za ovakve zaključke oko analize lokacije predlažemo pogledati Studiju koju je pripremila EU Komisija 2017. godine pod naslovom „Study on storage capacities and logistical infrastructure for EU agricultural commodities trade“, u kojoj su analizirane promjene u logističkim i skladišnim kapacitetima EU-28, u vremenu od 2005. do 2015., s posebnim težištem na situaciju u zemljama koje su u tom periodu imale najveći porast proizvodnje commodity roba, tradinga, odnosno rasta udjela na tržištu u EU.
Navedena studija, osim što predstavlja svojevrsnu inventuru europskih skladišnih i logističkih kapaciteta, s identifikacijom uskih grla, ukazala je na potrebu značajnih ulaganja u ciljane skladišne i transportne puteve.
U studiji su definirana četiri glavna transportna pravca za trgovinu commodity roba, od kojih su dva, za nas najvažnija; Rona – Dunav i Baltic – Adriatic. U cijeloj studiji se, kao glavni transportni putevi spominju veliki europski riječni putevi Rona i Dunav, te željeznička infrastruktura koja je najjeftinija i najprihvatljivija za transport velikih količina rasutih roba. Posebno je analizirano nekoliko istočnoeuropskih zemalja koje su imale najveći porast proizvodnje i trgovine commodity roba u tom periodu, te su postale najveće izvoznice (Poljska, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Češka, Slovačka). Analizirane su i tradicionalne, velike zemlje proizvođači i potrošači commodity roba u EU kao što su Francuska, Njemačka, Španjolska, Italija, Austrija.
Studija jasno pokazuje da su najveću mobilnost roba osigurale zemlje koje su imale razvijenu logističku i skladišnu infrastrukturu, odnosno one koje su u promatranom periodu najviše ulagale u razvoj te infrastrukture.
Studija je jasno definirala potrebe EU za skladišnim i logističkim kapacitetima u budućnosti, kako bi se veliki viškovi commodity roba, nastali nakon ulaska istočnoeuropskih zemalja u EU, kao i zbog porasta prinosa u proizvodnji, mogli najjeftinije i najbrže transportirati i njima trgovati na optimalan način. Zato je studija u tom pogledu jasno ukazala na važnost riječnih plovnih puteva i željezničke infrastrukture.
U mnogobrojnim strateškim dokumentima koji su u tijeku izrade u RH, bilo bi izuzetno bitno napraviti analizu skladišnih kapaciteta za ratarske kulture, najbolja transportna rješenja koja bi se nadovezala na europske transportne pravce, te lokacije za preradbene kapacitete koji će omogućiti konkurentne cijene u cijelom lancu vrijednosti, od proizvodnje do prerade i trgovine commodity robama.
Foto: Radio Orašje
