Prokomenitrao je nedavno dobivenu nagradu "Angelus" u Poljskoj i medijsku šutnju oko nje u kojoj ima dosta ljubomore.
- Stvarno ne znam. Vjerojatno je bilo nekih, naročito u Zagrebu i Sarajevu, koji su bili lično pogođeni i potreseni viješću da sam dobio nagradu "Angelus", za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, objavljenu 2011. u prijevodu na poljski. A kako ćeš svoju potresenost drukčije da prikriješ, nego da okolo vičeš: "Nije mi ništa, nije mi ništa..." Mimo toga, ne čini mi se baš da je moja nagrada prošla medijski nezapaženo, u regionu, a bogme i oko regiona.
Jergović je iznio i svoj stav prema jugonostalgiji, odnosno kao žalu za prošlim vremenom, ali i posljedici sve težeg života u kapitalizmu.
- Jugonostalgija je samo drugi naziv za ono što Bora Stanković naziva "žal za mladost" ili što se oduvijek nazivalo dobrim starim vremenima. Nikad nije bilo vremena u kojem ljudi nisu mislili da nekad, u nekakvoj stvarnoj ili imaginarnoj prošlosti, nije bilo bolje nego što je danas. Eto, to je i ta jugonostalgija. U vrijeme Jugoslavije bilo je manje demokracije nego danas, ali je barem u posljednjem desetljeću njezina postojanja bilo više slobode nego danas. Mirne duše ću reći da mi je sloboda važnija od demokracije. Ali isto tako: za Jugoslavijom ne žalim, ono što je propalo moralo je propasti. Ili je moralo dotrajati, budući da Jugoslavija i nije trajala tako kratko. Mislim da se o toj zemlji, o Jugoslaviji, ne bi smjelo govoriti u isključivim kategorijama, ili crno ili bijelo. Bila nam je dobra dok je postojala i bila nam je grozna, jer je u načinu njezina postojanja bio upisan i način njezina nestanka. Ali jedno se mora imati na umu: Jugoslavija je bila uvažavana europska država, kao Jugoslaveni bili smo u toku sa svim europskim kulturnim i političkim modama i trendovima, kao Jugoslaveni bili smo u središtu pažnje. Danas, u svojim malim, ojađenim zemljama, mi smo sasvim drugorazredni, mi smo provincijalci, građani trećega svijeta. Naravno, Hrvati i Hrvatska su ispred građana Bosne i Hercegovine, Srbije ili Makedonije, primjerice. Hrvatska će, naime, postati članica Europske unije. Ali u toj Uniji Hrvatice će biti sobarice bogatim njemačkim penzionerima, dok će Hrvati biti žandari i panduri, ili će se baviti bombardiranjem i artiljerijskim djelovanjem po arapskoj i afganistanskoj sirotinji, a sve u sklopu takozvanih mirovnih misija. Eto, to je hrvatska europska perspektiva i time su Hrvati danas sretniji od Srba. Srpkinje još još jedno vrijeme neće moći da budu europske sobarice.
|
