" /> "> Butković: Sami smo krivi jer dopuštamo da nas se pravi idiotima | SEEbiz.eu

Butković: Sami smo krivi jer dopuštamo da nas se pravi idiotima

Butković: Sami smo krivi jer dopuštamo da nas se pravi idiotima
INTERVJU
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 22.11.2014 / 14:12
Autor: SEEbiz / Novi list
INTERVJU - Književnost, poezija, glazba, politika, Rab, Zagreb, Milan Bandić, prava osoba s invaliditetom, povratak iz depresije, gdje tražiti sreću… Brojne su teme o kojima se može razgovarati s Krešimirom Martinom Butkovićem, romanopiscem, pjesnikom i kolumnistom, čovjekom koji je sa 17 godina nakon nesretnog skoka u more ostao u invalidskim kolicima, a danas, 24 godine kasnije, sretno skače u brojne projekte nasmijavajući usput sve oko sebe.
Rođeni Zagrepčanin kojeg Rabljani i mnogi drugi sve češće zovu Rabljaninom nedavno je na otoku imao promociju autobiografskog romana »Fifty-Fifty« tijekom koje se u sat vremena natiskalo sve što čini život - red glazbe, red suza i red smijeha. Krešo o tome zna mnogo jer ga život ne mazi. Uz stalnu borbu na koju su osuđene osobe s invaliditetom, ove godine umro mu je brat blizanac Tomica. Ali Krešo se ne da, na promociji knjige iz rukava je vadio viceve pa su na kraju svi otišli kućama zadovoljni. Postignut je efekt koji ima i njegov roman, za kojeg kažu da je gotovo pa knjiga za samopomoć. Jer ako može Krešo…

– S godinama sam naučio skrivati emocije. Izvana sam bio prilično staložen i miran, već sam se pomalo pretvorio u javnu osobu pa ne smijem prikazivati emocije. A iznutra naravno da sam se gradio pa rušio svaki put kada bi se spomenulo Tomicu. On je bio na promociji knjige »Fifty-Fifty« u Zagrebu 14. veljače i bio je oduševljen. Hvalio se govoreći »a ja sam mu brat«. Prolazile su mi te slike, kako se smijao. Kada je Elma (pjevačica i Krešina prijateljica, op. a.) pjevala pjesmu koju smo napisali njemu, neminovno se moraš prisjetiti svih tih lijepih događaja koje smo prošli. To je blizanac i mi smo većinu svog vremena koje nam je Bog dao posvetili druženju, izlascima, imali smo isto društvo dok ja nisam nastradao. Svi ti lijepi trenuci se osvježe za vrijeme promocije, kaže Butković u razgovoru za Novi list.

Mnogo su vas hvalili tijekom promocije. Kako primate pohvale?

 - Na pohvalu se uvijek zahvališ. Naravno da je to poticaj, ali ja nisam performer da netko hvali moj nastup. Meni je bitna povratna informacija za knjigu, a koliko čujem, ona se čita jako dobro, u knjižnicama je nema za posuditi jer je stalno vani. I sada na Rabu, svi se međusobno pitaju je l’ čitaš i je li dobra. Meni je to prekrasno, da su ljudi prepoznali da sam jedan prilično težak život pokušao predstaviti na duhovit način. To nije samo knjiga za osobe s invaliditetom, svaki čovjek se može prepoznati, može naći segment koji će ga izvući iz depresije i pomoći mu da krene dalje. To nije ni knjiga samopomoći, iako ima takvo djelovanje. Ona je svjedočanstvo o mom životu i problemima sa svime sa čime sam se susretao. Netko će reći »to je ništa za ono što sam ja prošao«, a drugi »ajme što je ovaj sve prošao, pa križ kojeg ja nosim nije ni tako velik«. Netko će se zabaviti, netko će suosjećati, a nekog će izliječiti. Meni puno znači kada mi daju upravo takvu pohvalu.

Vaš život je uvelike odredila nesreća. Biste li bili književnik, pjesnik, kolumnist da se to nije dogodilo?

-  Oduvijek me privlačilo novinarstvo i književnost. U knjizi piše da su me u osnovnoj školi proglasili razrednim pjesnikom. Književnost me vukla jer sam pisao dosta, a pisao sam i pjesmuljke koji su se kasnije pretvorili u poeziju. Primarno sam pjesnik, a sada se pomalo gradim kao kompletan književnik. Zasigurno bih se negdje očitovao u tom kulturno-književnom smislu. Kroz glazbu ili pisanje, ne znam, ali imao sam te sklonosti, a svojedobno sam i crtao pa bih možda gradio taj grif u ruci. Pored svih ljepših tema gotovo ljudi gotovo da zaborave na vaše tjelesno stanje i to je dobro. Ali, ono nije nestalo.

Kako se nosite sa svojim invaliditetom?

-  Pa nakon 25 godina to prihvatiš kao madež ili brazgotinu na licu, jer inače nema življenja. Bilo je teško, što ja govorim s odmakom jer sam prebolio depresiju, otuđivanje i povlačenje u sebe. Godinama sam bio u sobi, nisam želio izlaziti van, sve dok nisam dobio prihijatrijsku pomoć prijatelja preko Skypea. Dok nisam skršio sve te zidove koje sam izgradio. Sada se nosim normalno. Nisam ja imao problem ni prije izaći van u kolicima, ali sam se kao osoba s invaliditetom bojao budućnosti. U Hrvatskoj ništa pod milim Bogom nije prilagođeno osobama s invaliditetom. Ne postoji nešto za što bismo mogli reći »evo, ovo je dom za OSI, evo ovo je spinalni centar u kojem će se rekuperirati«. Toga u Hrvatskoj nema, iako već u Sloveniji imamo Soču koja radi već 60 godina. Srbi imaju zajedničke stanove u koje dolaze sestre i brinu o osobama s invaliditetom.

Zašto je onda kod nas takvo stanje, jesmo li bezdušni, nemarni, ili oboje?

-  Sada se govori da će se početi graditi spinalni centar u Varaždinskim toplicama. U Americi je normalno da i kvadriplegičari poput mene žive samostalno, a kod nas ni paraplegičari to ne mogu.

Što bi trebalo konkretno učiniti po pitanju prava osoba s invaliditetom, odnosno poboljšanja uvjeta njihovih života. Ne samo na Rabu, nego općenito u cijeloj zemlji?

-  Ja bih počeo upravo od Raba. Razgovarao sam s gradonačelnicom i nešto smo govorili o zdravstvenom turizmu i skrbi i o tome da bi se izgradio Dom za starije i nemoćne. Predlagao sam da se povežemo sa Zagrebom pa napravimo nešto zajedno, projekt u sklopu kojeg će osobe s invaliditetom dolaziti na Rab pa tu živjeti ili barem provoditi ljeto. Da potaknemo obnovu thalassotherapije i da KBC Rebro ne devastira svoju imovinu nego da je ustupi na korištenje Gradu Rabu, pa da tu napravimo dom za OSI. Potom da se to proširi i na više gradova. Meni je žao da su se Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara i svi ostali koji bi se trebali boriti, malo zaustavili i odredili se samo za to da se bore za osobnog asistenta. To je važno, ali osobni asistent je tu samo četiri sata, a OSI treba 24 sata pažnje i njege. U SAD-u svako veće mjesto ima dom za OSI i spinalni centar.

Pokretač ste humanitarnog plivačkog maratona Srcem protiv barijera. Kako ste zadovoljni načinom na koji se ta priča razvija?

-  Jako sam zadovoljan. Prve godine smo bili samo moj prijatelj Slavko Rako, ja i susjed Domagoj Guštek koji nas je pratio u čamcu na napuhavanje za »pola osobe«. Od tada, kada smo preplivali a Ivica Hodak nas intervjuirao, prošlo je pet godina i sada Rab živi za taj maraton. To nije samo maraton za osobe s invaliditetom. To je maraton u kojem svi mi pokazujemo da smo isti. Dolaze Rabljani s invaliditetom i bez njega. Smisao nije natjecateljski nego »’ajmo otplivati do Dolina i nazad i pričati viceve«. Jer ja kada plivam, plivam poput lopoča, do kuda me struja odnese. Dečki iz vaterpola naprave tri treninga dok dođemo do Dolina i nazad, dodaju se loptom, otplivaju do plaže Pudarica i nazad dok mi neki dođemo do Dolina. To je prekrasno druženje u kojem sudjeluju udruge Komin i Kocka, Ronilački klub Amfora, Grad Rab, škola, stranci… Svi mi zajedno plivamo, nareže se pršuta, naprave »bubice« (nešto poput rapske lepinje, op. a.), nastane dernek, ako nas oluja ne potjera. Ove godine su mi se raspala kolica pa su me izvukli da me struja ne odnese do Zrća, ha, ha… Na ovogodišnji maraton je trebao doći i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, koji, po svemu sudeći neće doći ni na idući.

Dosta se kritični u kolumnama prema Bandiću, a mi iz Rijeke, primjerice, često smo ljubomorni na Zagreb jer smatramo da je mnogo razvijeniji?

-  Imamo uglavnom više fontana nego vi. Zagreb je grad od gotovo milijun ljudi s užasno visokim prirezom i porezom. Bandić raspolaže s 15 milijardi kuna godišnje, koliko se vrti kroz njegove prste. To se onda raspodijeli tako da na koncu milijardu duguje ZET, sve se raspada, Holding ima velike dugove koje će biti jako teško pokriti i sanirati, kao i ostale rupe što su nastale nekvalitetnim vođenjem. A zašto nekvalitetnim? Zato što je bilo previše nepotizma, previše zapošljavanja ljudi koji nisu na odgovarajućim mjestima. Pumpa se javni sektor a realni se mrcvari i troši do krajnjih granica. Zatvaraju se krugovi dugova i svi odlaze u stečaj. Hrvatska u malom. Mene, kao uvjetno rečeno purgera, smeta kada netko kaže da su purgeri krivi za stanje u Hrvatskoj. Purgeri su u istom živom blatu kao ostatak Hrvatske. A kada gledate tko je sve u zatvoru, tu su jedan Hercegovac, nekoliko Dalmatinaca, nisu samo purgeri krivi niti su oni jedini birali te ljude. Splićani su birali Keruma, pa evo što se dogodilo. Čovjek jednom dođe u Sabor, pokupi plaću, uništio je grad… Nisu purgeri krivi, krivi smo svi mi sami jer dopuštamo da se od nas pravi idiote.

Što onda ljudi mogu učiniti da to tako ne bude?

-  Kao prvo, paziti koga biraju. Potom, boriti se za to da imamo sposobnu vladu, a ne podobnu, boriti se za to da biramo što više stručnjaka i da svatko tko se bavi politikom mora iza sebe imati čiste poslove, a ne da uništi firmu pa je spašava preko političkih veza. Vlada bez sukoba interesa. Po meni, ne može jedan Grčić govoriti o ekonomiji i uvjeravati nas da će sve biti lijepo, samo što nisu štrumpfovi izašli i Djed Mraz, a nema dana zaposlenja u realnom sektoru. Onaj tko se naučio na odgovornost prema novcu i ulaganju, tko itekako pazi na svaku kunu koju će potrošiti, neka dođe u Vladu. A ne oni koji sjede na fakultetima, predaju 40 godina staru ekonomiju i nemaju dana iskustva u realnom sektoru, ali svejedno govore da bi ljudi trebali riskirati. Ma nemoj! A gdje vi radite? Dvadeset godina dobivate plaću od države, što niste riskirali i otvorili firme, kada ste tako pametni?

Postoji li tračak nade među sadašnjim političkim elitama jer teško da će se dogoditi sve ovo što ste nabrojali?

-  Neće dopustiti. Ali ispričat ću jedan primjer. Nekoliko dana prije nego što sam išao plivati na maraton, gledao sam epizodu Velog mista. Godina je 1920. i neka, brico čita novine i kaže - »ma pazi ti ovo, ministarstvo za promet i vezu odlučilo je kupiti 100 novih limuzina«. Sto godina kasnije u našim novinama izlazi vijest da će ministarstvo kupiti 1.100 automobila. Promijenilo se to da smo kupili 10 puta više automobila nego prije. Drugo je sve ostalo isto. Da bi Hrvatska krenula naprijed, ne smije imati niti jednog političara na vlasti. Sudeći prema ovome što se dogodilo prije 100 godina.  

Je li Krešo Butković Zagrepčanin ili Rabljanin?

-  Ja sam rođeni Zagrepčanin, ali evo baš su mi nedavno rekli da su me uvrstili u zavičajnu knjigu Raba. Ja sam rapski književnik, objavljivali su me uglavnom primorski nakladnici, Uliks iz Rijeke pa art studio Haggal, a sada, nakon svih ovih godina, u prosincu ću prvi put izaći s novim romanom »Molitelj« u izdanju Funditusa iz Zagreba. Ali 70 posto mojih radova nastaje na Rabu, i pjesama i romana, ja tu živim, ovdje se osjećam doma i tu su me prihvatili kao svog. Zapravo nisam Rabljanin, nego »gusina«, kako to Barbaćani zovu. Uz to, djed mi je iz Jablanca.

Kako vi gledate na Rabljane i ovdašnji specifični, otočni karakter?

- Rabljani su poput školjke. Teško je doprijeti do njih, ali kada te prihvate i sprijateljiš se s njima, onda se otvore i pokažu ti svoj biser koji imaju u sebi. Rabljane koje znam dobro su takvi da bi ti dušu dali, posjećujemo se, uvijek su na dispoziciji i žele pomoći. Bilo što. Poznajem tu veliki broj ljudi i svi su prema meni dobri. Sve najbolje o njima.

Na promociji ste najavili još 20 knjiga. Je li to bila šala, ili?

-  Kako sam počeo pisati, moglo bi to biti 20 knjiga. Sada sam završio Pukovnikovu ljubav, to je roman koji se 90 posto događa na Rabu i nadam se da će biti objavljen. Trenutno pišem jedan dječji SF roman, koji je trećinu gotov i koji je baziran na ideji mog nećaka Borne Butkovića. Već sam dogovorio s prijateljicom da bih napisao još jedan dječji roman. Uglavnom, u glavi imam još dva-tri romana. Radnje ne smijem otkriti da ne bi bilo plagiranja…

Zar je konkurencija na književnoj sceni tako žestoka i bespoštedna?

- Konkurencija je takva da svi nešto pišu a nitko ništa ne čita, pa čak ni oni koji pišu. Imamo 350.000 pjesnika i ne znam koliko romanopisaca. Stvaraju se krugovi, pa samo ljudi iz tih krugova uspiju doći u medije zato što imaju veze za eksponiranje. Nije da nam književnost počiva na pet romanopisaca. Drugima možda i daleko kvalitetniji romani leže u ladicama jer nemaju nikoga da im ih objavi. Meni je važno da se o književnosti govori, pa i da imamo taj »mainstream« i razvikane romanopisce.

Danas postoji Amazon pa netko može i sam izdati roman?

-  Da, ali Amazon je kao Amazona. Lako se izgubiti u tom mnoštvu. Imam prijatelje koji su svoje romane preveli na engleski i objavili ih na Amazonu, pa nisu baš puno utržili jer im nedostaje PR, netko tko će knjigu dovesti do čitatelja. Možemo se hvaliti da imamo knjigu na Amazon.com. Meni su neke pjesme prevedene na engleski i objavljene, prodaju se po cijelom svijetu, ali opet PR nije dovoljno jak da se može zaraditi, ne zaradi se ništa. To što si vani nije garancija. A što se tiče poezije - kada nekome kažem da bi trebalo objaviti zbirku pjesama, taj se uhvati za čelo, istetovira si nokte i kaže - je l’ baš moraš pjesme? Radije bi Bandićeve izjave stavili u zbirku, nego nečiju poeziju. Živimo u vrijeme u kojem je jako mnogo ljudi loše volje, koji se stalno žale i traže krivce u drugima.

Kao netko tko u sebi pronalazi snagu poslije velikih nesreća, što biste im poručili?

-  Imam ovdje u Rabu susjedu koja me svako jutro pita »Krešo, kako si«, a ja kažem »dobro sam«. Ponekad i nisam tako dobro, ali kažem »dobro sam«. Jer, rapoloženje, depresija, negativnost je naša odluka. Ja sam mogao potonuti kada mi je brat blizanac umro, kada mi je uginuo pas mogao sam ne znam što… Ali depresija i loše raspoloženje su naša odluka, naš izbor. Ako ne možemo vidjeti ljepotu u namreškanom moru, oblacima, kiši, suncu, u dobrim ljudima oko nas, u tome što smo živi, što možemo disati, što nismo gladni kao milijardu ostalih ljudi, što živimo u prekrasnoj zemlji, onda je to naša krivica. A ne drugih. Uvijek će biti nekome bolje, a nekome lošije, netko će imati više, a netko manje, ali naša ozlojeđenost i prenošenje krivice na druge će nas još više ubijati. Prema tome, ja mislim da je pozitivan stav naš izbor. Hoćemo li pozitivno gledati na život i sve oko nas i hoćemo li trovati sve oko sebe razmišljanjima zašto netko ima više, a netko manje, to ne vodi nigdje. Neće nas pomaknuti s točke nego će nas umrtviti u točki. Treba se pitati što smo mi učinili da bismo bili bolje i da bi nam bilo bolje.
Tagovi: Krešimir Butković, književnost, poezija, Rab, Milan Bandić, Željko Kerum, Slavko Rako
PROČITAJ I OVO
Britanski turisti ne moraju u karantenu nakon posjeta Hrvatskoj
PUTOVANJA
Britanski turisti ne moraju u karantenu nakon posjeta Hrvatskoj
LONDON - Britanski građani koji posjete Hrvatsku neće nakon povratka morati u 14-dnevnu samoizolaciju kako bi se spriječilo širenje koronavirusa, pokazuje popis zemalja koje vlada u Londonu smatra manje rizičnima u vrijeme pandemije.
Zagrebačka burza: Mizeran promet i pad indeksa
CLOSING BELL ZSE
Zagrebačka burza: Mizeran promet i pad indeksa
ZAGREB - Tijekom cijelog tjedna investitori nisu pronašli dovoljno razloga za rizik. Niti danas nije bilo izdanja s milijunskim prometom.
Dolar blago ojačao na kraju tjedna
FOREX
Dolar blago ojačao na kraju tjedna
LONDON - Dolar je u petak blago ojačao prema košarici najznačajnijih svjetskih valuta na međunarodnom tržištu u relativno mirnom trgovanju zbog praznika u SAD-u i izostanka važnijih gospodarskih vijesti koje bi potaknule tržište.
U Hrvatskoj 330.000 turista, što je na razini 60 posto u odnosu na isti dan lani
STATISTIKA
U Hrvatskoj 330.000 turista, što je na razini 60 posto u odnosu na isti dan lani
CRIKVENICA - U Hrvatskoj se danas, po podacima eVisitora, odmara oko 330 tisuća turista, što je na razini oko 60 posto u usporedbi s istim danom prošle godine, a najviše ih boravi u Istri i na Kvarneru, rekao je u petak nakon koordinacijskog sastanka s predstavnicima turističkih zajednica iz Primorsko-goranske županije direktor Hrvatske turističke zajednice (HTZ) Kristjan Staničić.
Ugostitelji od Marića traže niži PDV, dostupnost financiranja i ukidanje parafiskalnih nameta
ZAHTJEVI
Ugostitelji od Marića traže niži PDV, dostupnost financiranja i ukidanje parafiskalnih nameta
ZAGREB - Vodstvo Nacionalne udruge ugostitelja održalo je sastanak s potpredsjednikom Vlade i ministrom financija Zdravkom Marićem u sklopu kojeg su u ime članova udruge predali popis mjera koje smatraju nužnima za očuvanje svoje industrije u okolnostima krize izazvane epidemijom koronavirusa i nastavak normalnog poslovanja po završetku iste.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE