GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Boban o Vlatku Markoviću: Zašto do kraja nije ostao gospon Vlatko?

Boban o Vlatku Markoviću: Zašto do kraja nije ostao gospon Vlatko?
LIK I DJELO
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 26.09.2015 / 17:09
Autor: Zvonimir Boban, Sportske novosti
KOMENTAR - Bio sam dugo vezan za mog nekadašnjeg trenera i predsjednika Vlatka Markovića, a i moja draga voli njegovu kćer Sandru, da se u tuzi ne prisjetim ove dvije godine od kada šeta boljim livadama, ali iznenadilo me da su se sjetili i oni. Oni u HNS-u.

Vjerujem da je to djelo našeg nogometnog Kissingera i vjernog mu tajnika Zorislava Srebrića, i lijepo je, lijepo što je tako. I red je da je tako. Lijepo je i red je da se opet zahvali jednome koji je samo nogomet htio, želio i dao mu većinu svog ovdašnjeg. A davao se Vlatko potpuno i zdravo, iskreno i pošteno sve dok nije, k'o pravi, po Andriću Bosanac, uletio u Prokletu avliju. U stvari i pravi zatvor nekog novog i drugačijeg Vlatka Markovića, oduzevši samom sebi i mnogima koji su mu bliski bili, boljeg i jasnijeg čovjeka. Čovjeka koji je iz Bugojna krenuo u želji da doživi hrvatski san i dohvati hrvatski Zagreb. Uvjeren da je to put pravog, pristojnog mladića i nogometaša koji se predao poslanju da uzme i prihvati nekadašnji Dinamo, i jednom beli, drugačiji grad. Koračajući k ideji koju je njegov najbolji prijhatelj Dražan Jerković tako lako i prirodno do zadnjeg dana živio - biti GOSPON, gospon sa šeširom. I disati tako u mirisu nekih starih navada i uživati otmjeno u odijelima plavih i stalnih vrednota. U eleganciji, u poštenju, u poštovanju. U čvrstini uvjerenja da smo samo u prolazu i da naše zemaljsko ostaje i vrijedi. To je bio njegov, kasnije odbačeni, a tada jedini izbor.

Takav je bivao gospon Vlatko i takav do kraja ostao nije, ali ovaj što piše zna dobro koliko je dobroga srca podijelio i prosuo i koliko je dragog i ponosnog nogometnog bića u njemu bilo. Ali i kavaliri podapinju noge, baš kao ono mađarsko đubre, pomislih, pa je sve u životu moguće bez obzira što opravdanja nema, jer par puta su mu izmaknuli i oteli stolicu i to ga je duboko pogađalo i - oduzelo. Jer kada su krenuli igra i proboj, i kada je napokon zasjeo u željenu hrastovu fotelju, tresnuo je o nekog drugog čovjeka, promijenio retoriku i manire, i krenuo nekom novom i gorom cestom. I kako je vrijeme išlo, njegovi su đonovi sve teži bili, neuroze sve češće, a propovijed prostija. Šta li se većini dogodi kada se dočepaju žezla, pitam se puno puta i ne nalazim odgovor. Nije ga našao ni predsjednik Marković.

A jednom, to svi u nogometnom svijetu znamo, uspravni Draža rekao je o svom prijatelju ove riječi: "Kada Bosanca za prijatelja imaš, boljega prijatelja imati nemreš.". To govori puno, to govori sve o njegovoj fabuli i zapletu, ne i o kraju. A i rečeno je kada su tugovali, bili daleko i razgovarali nisu, a bez da su se "pokefali". Tada se u Plavi 9, mitski restoran dinamovaca manje išlo, da se ne sretnu možda. I beščujno i u nekom stidu, strugale su se ove dvije duše. Bez glasa i bez uvrede, pa je zadnja frendovska nit opstala baš kao i nada mnogih rastuženih da će se vratiti stari dani. A Draža, ponosniji od ponosa, gurao se nije nastavljajući po svome, u sjetnom krugu i svojoj distanci. Al ipak, fala zrelosti i bolesničkoj postelji, pozdraviše se prije nego što će se najveći Plavi devet razdužiti s ovim svijetom. Nakon iščekivanog zagrljaja, dan poslije, krenuo je u prijateljstvu, miru i blagoslovu na svoje zadnje putovanje, a sada imaju cajta za razriješiti vrijeme daljine pa će, siguran sam, opet po starom, samo da haenesa i na nebu nema. Ali valjda Najveći nije tako lud kako nam se puno puta učini...

Gospon Vlatka poznavao sam od malena, a i priča o velikom bosanskom halfu i reprezentativcu bila je bitna i moćna. Baš kao i trnerska odluka da s Dumbovićem pogodi i osvoji Kup Jugoslavije, osamdesete na Zvezdinoj Marakani. Moj juniorski trener i sjajni čovjek Ivo Šušak, približio ga je meni i mojoj obitelji pa je poštovanje bilo još veće, a moja je mati znala reći: "Ma dobar je Vlatko, dobar je on čovik, dobričina".

Pri spomenu njegova imena čulo bi se i skoro uvijek samo dobro pa smo ga tako i dočekali u plavoj svlačionici, devedesete godine prošlog vijeka. I takav je i bio. Odmah sa svima na Vi - radi pristojne distance. Od prve sa svima blizak, kao stariji kolega. I imperativ bontona i hijerarhije kojoj je slijepo težio. I red, i disciplina kičme, kada treba. I kazne koje je rado nabijao zbog i najmanjeg zakašnjenja. Jednom, odrapio mi je sto maraka zbog par minuta i pobunio sam se, jer bila je to tada ozbiljna lova, a kad sam mu rekao da nemam, mirno mi je sugerirao rješenje: "Posudite od oca ili od nekog suigrača, ali platiti morate, a sad možete ići, trening počinje za par minuta. Izmigoljio sam postiđen i malen.

Imao je gospon duha i kužio igračke fore, a i prošao ih je u malo teža vremena. A ono što prolazilo nije, osmijeh je - osmijeh od srca. Široki i jaki, dragi i narodski. I kada ga se sjetimo, mi koji smo ga bolje znali, osmijeh je prva slika i njegov zaštitni znak, a možda i bijeg od rupe u duši koja je ostala gubitkom sina, ali osmijeh je bio. I zajebancija - direktna i lucidna, i kad god se može. Mi smo se, doduše, smijali puno manje, posebno u pripremnom razdoblju, jer čovjek nas je ubijao pa sam i sam shvatio kako je lako proklinjati i mrziti dok trčiš ko zvijer i dok te ubijaju na žešće. Stvar je bila u tome da je gospon trener bio zaluđen starom ruskom školom i sibirskim načinom rada, pa su Danteovi krugovi pakla dobivali konkretne nogometne obrise. U šumi. U jebenim dionicama bez broja i bez kraja. Trebali ste vidjeti kako se fudbaleri gaze; bio bi to simpatičan dokumentarac, a i priznajte, mnogi od vas bi to i jedva dočekali. Sedamdeset pet puta sto - ilitiga petnaest puta petsto metara u nekim čudnim rastućim postocima. Pa trideset puta dvjesto. Pa sat vremena bez prestanka sa stalnim pojačavanjem tempa. Pa uz istočnu tribinu, sa suigračem na leđima, pa nizbrdo, što je još gore. TORTURA. Rezultat - bljuvanje i vrtoglavica, proklinjanje, postignuće i - vrhunska pripremljenost. I grč svakog mišića, i duša koja odlazi - muka i zadovoljstvo koje ostaju. Ma trčali smo i grčevi su bili, a On, siguran u metodu da nas satrat treba, prekriženih ruku i u osmijehu. A da je znao što smo mu sve sasipali, manje bi se kesio...

Danas znam da se moglo i s manje, ali tu Boga bilo nije, pa tko odradio nije, ni igrao nije. Puno sam puta htio pobunu i barikade, ali to je predvidio i riješio na vrijeme. Pozvao me prvi dan kad je stigao pod Jug i potegao dijagonalu: "Vi niste naučili trčati, stojite previše i vrijeđate Vaš talent. A kapetan ste i trebali biste biti primjer, a i znajte: nespreman igrač - smiješan je igrač." I šta sam mogao, nego trpiti dreku svojih kolega i biti ispred njih i derati ko Maks po diviziji. Ali to me naučilo puno, i to mi je dalo puno i za kasnije trke. Sezonu 90/91 odradili smo briljantno, što se mene osobno tiče, najbolju u plavom dresu, a kako smo imali seriju pozitivnih rezultata, sujevjerni Bosanac je furao neki debeli baloner na svakoj utakmici - bez obzira na vrijeme. Ako se sjećam, trajalo je sedam mjeseci, ali problem je bio u tome što je došlo ljeto, došla vrućina, ali tvrdoglavac je nastavljao ogrnut u studen dok su se mnogi već kupali u Savi. Po izlasku na teren mogao se čuti smijeh s tribina, a i dao bi se primijetiti naš podsmijeh - ali brigalo ga nije. U nekom svom filmu furao je i dalje svoj famous blue raincoat. Mora da je bio u fazi Cohena, tko će ga znati. Ili je možda Leonarda osobno poznav'o, jer od Dalai Lame, De Gaullea, Sinatre pa do kralja Hasana, svi su bili njegovi frendovi ili dobri poznanici. Barem je tako zborio - zanesen u romanesknu i njemu neodoljivu fikciju. Fikciju bitnosti...

Pred kraj je te '91., u petom mjesecu, puno me je klubova željelo "kupiti". Olympique iz Marseillea pogotovo. Vlasnik kluba se zaludio i precijenio me, pa me preko gospona Vlatka tražio kontakt govoreći da će dati - SVE!!! Čuj sve...Moj trener je isforsirao sudar iako je znao da sam obećao poziv tehničkom Milana Braidi, koji me pritvorio godinu dana ranije. Saznao sam na putu prema mjestu dogovora da je prava špaga bio tada poznati agent, šarmantni i slatkorječivi Ljubo Barin i združili smo se baš u njegovoj vili, u Kulmerovoj 30a, koja mi je djelovala holivudski, a i šta sam dotad vidio da ne bi bilo tako. Plenumu su nazočili: Ćaća Marinko, menadžer Ljubo Barin, trener Dinama Vlatko Marković, nadobudni fudbaler i kapetan Zvonimir Boban, tehnički direktor Marseillea Jean-Pierre Bernes, te president, kasnije političar i glumac, vlasnik Adidasa i loša Berlusconijeva kopija - Bernard Tapie.

Da skratim: osamnaest milijuna dolara, kopačka Adidas Boban 10 i royalties po dogovoru (postotak od prodaje). Petogodišnji kontrakt. I desetka na dresu. I kralj si. I Maradona si. I seljački zlatni Rolex skinut s ruke glumcu kaotigašarmu i narcizi na kojem sam se zahvalio - pa nisam ja Indijanac. Nakon svega izvijestih svitu da sam se obećao AC Milanu, ali da ću ih kontaktirati kad se sazna šta Diavolo stvarno misli i kako stvari stoje, pa da eventualno možemo razgovarati ako se ne uzmemo. I rekoh da mi je žao, i da sam to rekao svom treneru koji vjerojatno prenio nije. Moje riječi su ih stresle i sve je utihnulo i upalo u nespretnu nelagodu pa smo se brzo pokupili uz srdačne i razočarane podzrave. Čim smo malo odmakli, Ćaća me dočekao na volej: "Znaš li ti kakve su to pare, budalo jedna? A i adidaske..." Šutio sam. Gospon Vlatko, pak, dok smo se penjali stepenicama, zagrlio me i u nevjerici izgovorio: "Ponosim se Vama, ali Vi ste ludi. Vi ste stvarno ludi." Šutio sam i ubrzo potpisao za Milan za nešto manje i koliko mi se čini, tako luda budala nisam bio.

Mojega gospon Vlatka trenera zadnji sam put vidio za Božić iste, devedeset prve u Intercontiju, kada sam mu poklonio sat. Elegantni i stari Patek Phillipe s posvetom koju sam u drhtaju ispisao, "Mom najdražem treneru, Zvone".

Nešto sam napomenuo o Vlatko Markoviću Predsjedniku i krvavo je ići dalje. A i teško je suditi takve stvari jer znam da je nogometan bio i s nogometom do kraja ostao, ali kada se prilagodiš da bi ostao i igraš s đavlima, đavli ti glave dođu i kraj je blizu, bliže neg' što misliš. Tako je i bilo, pa su ga se otarasili bez da je to ikog iznenadilo i bio sam tužan tih dana. I sada tu tugu vidim u srebrnim Zorkovim očima, ali jebajga, egzekucija je bila dobro planirana i precizna, a ustoličenje velikoga fikusa proteklo je uz fanfare i općenarodno veselje kojeg smo u potpunosti svjesni. A ima četiri godine, s našim sada glavnim urednikom odradio sam malo žešći intervju za Sportske novosti i rekao da je naš nogomet sramota i da mi je žao ljudi koje volim, ali da su sve manje nogometni ljudi, i da su oni najodgovorniji za događanja sejmena i žicara. Oni, Srebrni i Vlatko. Nama je o njima trubio Haustor, a njemu njegov omiljeni Zvonko Bogdan u divnoj "Niz polje, idu, babo, sejmeni", pa je mogao i znati kako će se rastočiti priča. Pa da časno odstupe, a ne da nečasno ostanu, jer dobri su to ljudi. I naljutio se. I žao mi je, ne zato što sam to rekao, nego što na vrijeme odstupio nije. Posebno što se pozdravili više nismo, a ni vidjeli se nismo. Ono što sam vidio i znam, da se borio za nogomet i da mu lako nije bilo. I da je želio najbolje i da se okoristio nije. I to nije malo i vrijedi razlučiti samu igru od "igara", jer njegova nogometna ljubav vrijedila je poštovanja koje je nesebično davao svima koji su radili s njim. I ti ljudi ga i danas vole. Iskreno i jako.

Takvoga ga pamtim i takav mi ostaje. I takvome zahvaljujem za nogometni život i za ljubav koju je u lopti sagorio. I što bijaše nježni i divni otac i muž kojega su njegove cure do kraja i u boli ispratile. Same i u tišini. Možda u toj čudnoj bolesti leže neki, sada već kasni odgovori. Možda je tako, ali sad su Gospodinu izloženi i više nije ni bitno. Jer sada ga vidim na nekoj mirnijoj klupi kako divani sa svojim Dražom. I smiju se u prijateljstvu. S njima je i mali dječak Tvrtko dok u osmijehu navijaju za naš nogomet. I za Hrvatsku koju su tako divno ljubili.

Lepi Vam pozdrav, GOSPON VLATKO. Lepi pozdrav...

Foto: Sanjin Strukić

Tagovi: Zvonimir Boban, Vlatko Marković, Hrvatski nogometni savez, Dinamo, Dražan Jerković, Zorislav Srebrić, Ljubo Barin, Bernard Tapie, AC Milan, Olympique Marseille
PROČITAJ I OVO
Zagrebačka burza: Slab promet, minimalan rast indeksa
CLOSING BELL ZSE
Zagrebačka burza: Slab promet, minimalan rast indeksa
ZAGREB - Zagrebačka je burza danas blagim rastom prekinula četverodnevni trend pada.
Dolar oslabio jer su investitori ponovno skloniji riziku
FOREX
Dolar oslabio jer su investitori ponovno skloniji riziku
LONDON - Tečaj dolara u četvrtak je oslabio prema košarici drugih šest najznačajnijih svjetskih valuta na međunarodnim tržištima jer je jačanje rizičnijih kategorija imovine, poput dionica i sirovina na globalnim tržištima, prigušilo potražnju za dolarom kao sigurnom lukom za kapital.
Hrvatska u petak ulazi u ERM II
UVOĐENJE EURA
Hrvatska u petak ulazi u ERM II
ZAGREB - Hrvatska i Bugarska trebale bi u petak biti primljene u Europski tečajni mehanizam (ERM II), svojevrsnu čekaonicu za ulazak u eurozonu, doznaje se iz diplomatskih izvora.
Hrvatska je za Nijemce prva inozemna autodestinacija
DESTINACIJE
Hrvatska je za Nijemce prva inozemna autodestinacija
ZAGREB - Prema rezultatima godišnjeg istraživanja njemačkog autokluba ADAC „Routenplanner“, jednog od najvećih i najpopularnijih europskih autoklubova, Hrvatska je na drugom mjestu prema broju najčešćih upita njemačkih automobilista za putovanja tijekom ljetnog godišnjeg odmora i to odmah nakon Njemačke, izvijestio je direktor Predstavništva HTZ-a u Njemačkoj, Romeo Draghicchio.
Unca zlata iznad 1.800 dolara prvi put u devet godina
ZLATO
Unca zlata iznad 1.800 dolara prvi put u devet godina
LONDON - Cijena zlata je jučer prvi put od rujna 2011. premašila vrijednost od 1.800 dolara za uncu od 31,1 grama.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE