GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Amsterdam: Trajno nastanjen u heroinskom vakuumu

Amsterdam: Trajno nastanjen u heroinskom vakuumu
PRAZNINA, PRIČA DVADESETDRUGA
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 22.04.2012 / 20:32
Autor: Daniel Bele
ZAGREB - SEEbiz u suradnji s nakladničkom kućom Celeber objavljuje u nastavcima zbirku priča Daniela Belea "Praznina". Danas je na redu 22. priča.

Kvartom je počela kružiti priča da je Srbin koji je druknuo mog brata Dinu ubijen u Amsterdamu. Mnogi u Gvozdenovom diskontu kleli su se da je Dino viđen u obližnjem fancy disko klubu samo tjedan dana prije. Ćelav, nabildan, velike zapremine i niske inteligencije, novi model Dine dotjeran u zatvoru postajao mi je opsesijom. Ponovno je postajao ikonom u kvartu, pa sam sve češće tapšan po ramenima i čašćen omiljenim mi koktelom pive i konjaka. Koji mi je odlično sjedao jer bio sam navučen kao zvijer. Slom živaca prebrodio sam slomom svog organizma, pa sam dilao i cugao sa svojim društvom pred diskontom. Recimo da sam se popeo stepenicu 'više', premostio generacijski jaz i pridružio se 'Gvozenovim otpisanima'. Majka je do kraja poludjela i nije me prilikom posjeta u ludnici ni prepoznavala, već me uobražavala gradonačelnikovim doušnikom. Morao sam pronaći Dinu! Morao sam nekako skupiti djeliće razasutog mozaika  svoga života.

Znao sam da se Sejo sprema otići na Battle of the Year, breakdance natjecanje negdje na sjeveru Njemačke. Nadao sam se da će me povesti sa sobom, jer nisam mogao niti zamisliti otputovati sam. Pretvorio sam se u heroinskog invalida, oslonjenog na štaku alkohola. Čak sam se i duvke pribojavao.
 
"Vajt, ti si totalka propao! Pazi, ja te ne sudim, ali želiš li ići sa mnom, morati ćeš se skinuti. I nabaviti 500 eura! Ali ne dilanjem! Mogu ti srediti da kod mog frenda nosiš namještaj. Ta šljaka ozdravlja, buraz. I srce i razum, vjeruj mi! Zapamti, ovo nije potraga za tvojim bratom. Ovo je potraga za izgubljenim sobom. I put prema tebi samom! Evo ti broj! Ja krećem za dva tjedna!"

Nisam se mogao skinuti, to je bilo jasno, ali imao sam strašnu vezu za hepove u soluciji koje sam odlučio poput dječje flašice sisati. Zaposlili su me jedino radi poznanstva sa Sejom. Sa svega 50 kila, Konanima sam ubrzo postao maskotom. Trudio sam se, trgao leđa, 'ozdravljao'. I sisao flašicu. Poput čuturice u ženskoj podvezici, skrivao sam svoju bočicu vode sa hepovima.  

Ekipa je bila mrak. Živjeli su u nekom polusvijetu koji mi je svojim okvirima dozvolio da zaboravim onaj u kojem već dugo umirem. Bio je to polusvijet koji je imao svoj vlastiti jezik, svoje standarde i vjerovanja. Vjerovalo se u žene, novac, brze aute i kladionice, a standardi su bili jasno propisani. Tako se mali kamion za istovar nazivao 'odojkom', veliki pak 'krmačom'. Odojak je najčešće bio 'penzija' ili 'Beč', što bi značilo da je dostava 'bimba', a Krmača je bila 'teretana'. Premda im se ukusu nije dalo prigovoriti, dečki doista nisu bili nimalo izbirljivi pa bi se prilikom prolaska neke dame iz kamiona začuo krik:

"Krešo! Krešo, mobitel ti zvoni!"

Nitko se među nama nije zvao Krešo, ali svi bi se sjatili na prozor i slinili nad zaslužnom pripadnicom suprotnog spola. Novac je bio isplaćivan dnevno i brzo sam se približavao Sejinoj računici.

Sejo je znao da se nisam skinuo. Ali volio me, jedini još. Stoga me nije zapitkivao zašto na put nosim kanister vode. Krenuli smo autostopom prema Ljubljani. Znao sam dobro mjesto za stopiranje, obzirom da sam godinama sa skejterima odlazio u ljubljanski skate shop. Ovoga puta međutim, šofer autobusa nas nije pustio na glavnoj cesti, već smo se polu kružno spustili do Svete Nedjelje. Probili smo se kroz kukuruz i napokon izišli na cestu. Nakon par sati stao nam je neki lokalac sa 'Figuarom', ali oduševljenje je brzo splasnulo. Britko nam je objasnio da je Slovenija u drugom smjeru, i dozvolio si osmjeh spašenog tuđom tragedijom. Sejo se nije dao izbaciti iz ravnoteže. Cendrao sam, psovao i proklinjao sudbinu, dok se on mirno zaputio na drugu stranu ceste. Iskušao sam sve metode, poput brojanja auti koji nam nisu stali, skrivanja stvari u grmlje, pa i odmicanje od Seje jer uvriježeno je bilo mišljenje kako vozača prvi stoper šokira, te kada mu savjest došapne 'da je baš mogao stati' već eto ugleda drugog stopera. Na kraju mu oboje sjednu za vrat. Potonja se metoda pokazala ispravnom. U Bubi koja je prijetila samo izgaranjem, ušli smo u Sloveniju.

Na ljubljanskoj zaobilaznici presretali smo aute nizozemskih i njemačkih registracija, znajući kako je Austrija koma za stop. Pojavio se Hans sa kabrioletom, i već prije no što nam je odgovorio, ubacili smo stvari na zadnja sjedišta krećući se po putanji koju nam je odredila njegova gesta pomicanja cigare i srdačan mig. Čim smo progovorili na 'jugoslavenskom', rinejmao se 'Jozom na radu u Švajcarskoj'. Auto 'mora da vrati kumu iz Minkena', ali nažalost 'mora da skokne tu kod drugarice, čim pređemo granicu'.

Već je bilo poodmaklo popodne, kada smo kroz Karavanke uz ćirilične napjeve krojili Austriju.  U predivnom pejzažu osobite nijanse isticale su se djelovanjem čarobnog napitka iz kanistera. Rastali smo se u blizini sela nalik Twin Peaksu čije ime nisam znao izgovoriti, a i Jozo nas je upozorio da ga što prije zaboravimo jer 'znate momci kako je, pa nećte valjda da joj muž dozna!'.  Započela je višesatna agonija, a u roju negativnih misli zujala je reklama iz erotskih časopisa za promjenom spola. Proklinjao sam sudbinu što još u osamdesetima nisam za 'svega deset hiljada maraka!' postao ženom. Pa ženi bi napokon netko stao!

Neki Srbi su nas odbacili do autoputa prema Salzburgu, a potom i neki Čeh sa diplomatskim autom samo par kilometara niže. U mrklom mraku, stajali smo satima u pomoćnoj traci iz koje smo svako malo iskakali u polje, poradi jurećih kamiona. Naposljetku se zaustavio neki dobroćudni Austrijanac koji nam je predložio da prenoćimo u selu Treffen od kuda ćemo lakše uloviti stop ujutro. Koliko mu je auto bio u neredu najbolje svjedoči ženska čarapa koju sam nehotice pokupio i koja  mi je tijekom večeri izvirila iz džepa. Malo austrijsko selo pokazalo se doraslim visokim europskim standardima. Nismo za noćenje željeli odvojiti po 100 eura, pa smo sjeli na terasu kafića nasuprot zabavi u vatrogasnom društvu. Limena glazba i jodlanje zabavljali su nas svega do deset sati kada su se svirači i sudionici fešte kao programirani razišli kućama. Ulična rasvjeta potom je ugašena i mrak se spustio na naš doživljaj ove avanture. U kafiću su nam dozvolili da prenoćimo na terasi.

Jalovi su bili pokušaji da naizmjence stopiramo i spavamo kao i uostalom svaki drugi. Noć se pokazala prijelomnom. Neuspjeh je među nama sijao razdor, 'na nož' smo dočekali jutro. Uhvatili smo stop do Klagenfurta i složili se da bi 'samo okvirno' mogli pogledati koliko bi nas koštao vlak. Kada sam se vratio sa wc-a gdje sam isprao stjenke presušenog kanistera i zadnju kap hepova kliznuo niz grlo,  Sejo me dočekao mašući kartama do Düsseldorfa. Hinio sam ljutnju što mi je kupio kartu novcem koji mi je radi nepovjerenja čuvao. Trebao sam neki argument protiv bezgrešnog Seje pa sam insistirao da u zapisnik uđe 'kako nisam ja taj koji je pokleknuo pred neuspjehom stopiranja'.

Zapravo me već šorala kriza. Sjeli smo u kupe sa nasmijanim japanskim bračnim parom, znanstvenicima koji drže seminare po Evropi. Snagom uobrazilje u koju sam posredstvom krize upadao, oduševio sam ih činjenicom kako sam i sam ambiciozni student Kemije, te naposljetku iskamčio 100 eura koje sam morao platiti samo zajedničkim fotografiranjem. U Kölnu su sišli, a ja za njihov novac kupio litru Ballantinesa. Prekratko smo stajali da pokušam srediti dop. Viski mi je nastavak puta skratio u svega par sličica. Pred Düsseldorfom, Belgijanka iz susjednog kupea koja mi je još u Austriji postala izvorom cigareta, spomenula je kako presjeda u vlak za Amsterdam preko Duisburga, svega par minuta nakon što stignemo. Iako sam cijelim putem insistirao da ću prema Amsterdamu nastaviti auto stopom, cijena vlaka od 50 eura bila je zanemariva pred činjenicom da bih se već večeras mogao ušlagirati u Amsterdamu.

Zabrinut za mene, Sejo je rekao kako će me otpratiti jer natjecanje u Braunschweigu počinje tek prekosutra. Na sve je mislio! Cijeli je put organizirao kako bi mene smjestio u Amsterdamu, potom otputovao na natjecanje i vratio se po mene. Stoga je insistirao na 500 eura kojima bi platio moj smještaj i osigurao da ću ga dočekati živ. Bio sam toliko uzbuđen od mogućnosti večerašnjeg šuta da sam doslovno pao iz vlaka po izlasku na peron. Karata je bilo i otrijeznio sam se od radosti što smo ziherica i u Amsterdamu oko desetke!

Policajci na granici u vlaku bili su vrlo pristojni. Ali i temeljiti. Imao sam samo moment da se priupitam zašto je nasmijani div opasan najnovijim 'Glockom' odlučio provjeriti baš mene, ovako pristojnog i naočitog mladića. Jer već slijedeći sam stajao na vratima i čekao da vlak stane u Arnhemu, spriječen da uđem u Nizozemsku. Dok sam se Seji kleo kako je riječ o pogrešci, razmišljao sam o pasošu koji sam utopio za pola grama lošeg dopa, pa potom prijavio kao izgubljenog. Sejo se nije mogao legitimirati mojim skrbnikom, ali uspio ih je uvjeriti kako će me on ispratiti nazad u Njemačku.

U klaustrofobičnom prostoru šutjeli smo puni sat. Sejo je meditirao, a ja dočekivao krizu u valovima. Napokon se pojavio pjegavi patuljak i objasnio mi da nemam pravo ulaska u zemlje Schengenskog sporazuma, radi kaznenog djela koje sam počinio ranije ove godine u Rimu! Činjenica da sam se u tom razdoblju kretao isključivo putanjom gajba-diler-Gvozdenov diskont nije bila uvjerljiva za Seju koji je vrlo lako složio puzzlu. Izgledao je kao da mu je žao što me već Slovenci nisu provjerili i otkantali. Pri ulasku u vlak iste relacije kojom smo išli prema Amsterdamu, patuljak mi je ispružio dokumente, a div mi se glasno smijući nekoj anegdoti obratio mrtvo ozbiljnim krajičkom oka. Od krize koja me nemilosti sustigla, tripao sam da patuljak govori unazad, dok mi div dešifrira kaotične misli. Njegov mig bio je znak da zna kome, kada i za koji novac sam prodao pasoš, i da mi vjeruje kako nisam ja počinitelj kaznenog djela pa sam se odjednom osjetio voljenim.

Znao sam da u vlaku mora biti dopa. Osjećao sam ga u blizini, trebao ga, zazivao. Da se čežnjom zvao vlak radije no tramvaj, moj bi svakako vodio ka heroinu. Seju sam ostavio u kontemplaciji i lutao vlakom, kucao na kupee, zavirivao sa osobitim  interesom  u one  zadimljene. Čuo sam Marleyev glas i premda sam se duvke u ovome stanju pribojavao, kao opijen stao sam ga slijediti. Uporno sam kucao pa i lupao na prozor zamračenog kupea, a kada mi je napokon otvoreno, zapuh  gandžinog dima prvo me odbacio, a potom usisao. Četiri Talijana sušili su tetovaže, 'po slavonski' ih poput kobasica 'dimili'. Da bih opravdao svoj filmski ulet, objasnio sam im kako živim na ovoj relaciji već godinama i pišem roman o ljudima na putu i povratku iz Amsterdama, a zahvaljujući 'bitnicima poput njih' kartu nisam platio već mjesecima.

Oni su samo u ritmu muzike klimali glavama, pa sam napokon i gestama micanja zastora i sakrivanja objasnio kako mi je najveći neprijatelj kondukter. Sustigao me prvi, pa drugi pa n-ti joint, a kada mi je vlasnik tigra na podlaktici pružio tanjurić sa 5 lajni, pošmrkao sam ih u hipu ne tražeći opravdanja. Digići su se samo smijali i vadili raznobojne vrećice nastavljajući me 'oprašivati'. Razvaljen kao kanta, osjetio sam se kao da sam se nakon dugog izbivanja vratio kući. Pomislio sam kako bih se na ovoj relaciji doista mogao trajno nastaniti. U međuvremenu, smrtno ozbiljan i zabrinut Sejo poslao je konduktera da me traži po vlaku.  A ovaj ne samo da me nije našao, već je bio toliko zbunjen da kartu doista nisam platio, kada sam ih po povratku u kupe presreo u razgovoru.

Jutro smo dočekali u na Düsseldorfskom kolodvoru na kojem sam lako zapazio  'znamenitosti'. Grupice rastafarijanaca, marokanaca, jugoslavena bile su raspoznatljive, premda su se ponašali identično. Izbjegavao sam gledati ih u oči.  U ritmu bi lagano cupkali na mjestu do dolaska 'vanjskog suradnika', potom bi im se nogice počele ispreplitati i napokon svaki par otišao u svome smjeru. Isti parovi cipela vračali su se ubrzo na označeni strateški položaj. Obzirom da sam preostalih 50 eura za povratnu kartu prešutio blagajniku Seji, uletio sam u kombinaciju sa nekim Srbinom dok je Sejo kupovao kartu za Braunschweig. Nisam ga iznenadio jezikom, bilo mu je svejedno. Zanimalo ga je samo koliko trebam i imam li novac kod sebe. Doveo me pred svoj ured, bila je to naime telefonska govornica bez prozora, i nakon nekoliko trenutaka pružio foliju. Ugurao sam glavu u govornicu, premda se tako nisam mogao sakriti, a ni zakloniti od vjetra i uvukao dugi dim koji mi je odmah razbistrio misli. Kakav će biti tek fleš kada ga ufuram, razmišljao sam u momentima dok sam spremao pis. Stjecajem okolnosti Sejin je vlak kretao nešto prije nego moj za Klagenfurt. Rastali smo se zagrljajem i mojim obećanjem da ću se za ostatak novca vratiti do Zagreba.

Prošlagirao sam ostatak dopa i vratio se svome novom prijatelju. Rekao mi je da moram pričekati, pa su i moje noge dugo cupkale u istom ritmu, sada već u njihovom krugu. Nitko me nije pitao za ime niti sam ičije saznao. Škrti razgovor uvijek je bio usmjeren prema očekivanju dilera i svodio se na količinu što heroina koji je kome potreban, što novca kojim tko raspolaže. Srbin se isticao pa sam lako uočio da je glavni u grupi, no ipak sam mu nerado dao novac kada se odlučio otići presresti dilera u susjednu ulicu nakon što je od grupice do grupice proskakutala vijest da je u tijeku racija. Sa našim pisevima vratio se tek kasno uvečer, mnogo nakon što sam propustio svoj vlak. Kako mi je karta vrijedila još desetak dana odlučio sam prokljucati još mnoge noći sa svojim novim prijateljima u skvotu u kojem sam lakoćom pronašao svoj kutak. Do novca za sutrašnji dop došao sam pomagajući Srbinu u krađi, a navečer drugoga dana još smo bubnuli i apoteku u obližnjem kvartu. Uskoro sam počeo krasti i sam, najvećma torbice starijim gospođama. Ukradeni dokumenti također su imali svoju zacrtanu putanju preprodaje pa se krađa torbica vinula u maksime mojih mogućnosti. I uvijek sam se vračao u svoj začarani krug i cupkao na mjestu sa svojim šutljivim prijateljima. Tako je prošao i zadnji čas za moj povratak vlakom, ali kartu sam ionako već prodao pa se nisam obazirao na vrijeme. Trajno sam se nastanio u heroinskom vakuumu.

Toga me jutra zašorala kenja prema kojoj su sve ranije izgledale poput 'ciciban' reklama. Nekako sam se osovio noge, nasrnuo sam prvu stariju damu, strgnuo joj torbicu  i uz zvučnu kulisu njezinih psovki utrčao u usku uličicu. Problem je bio što mi se toliko kenjalo da sam se za smećem posrao i po torbici i po novcu. Kada sam takav usran probirao po torbici tražeći maramice, u ulicu je doletjela dotična dama sa policajcem i šutnula me petom svojih cipela posred čela. Poštambiljan, strovalio sam se niz smeće kada me dohvatio policajac. Do policijske stanice sam jedva nekako navukao hlače na zasranu guzicu. Smrdio sam toliko da sam osjećao sondu smrada koja je kružila oko mene i priječila bilo komu da mi se približi. Bio sam toliko odvratan da su me policajci nakon odlaska dame udarcem u guzicu izbacili na obližnje smeće, znajući da je moj život dovoljna kazna za sve prijestupe koje ću još u životu počiniti. Plakao sam, stenjao, srao i pišao po sebi. Nisam se mogao ustati.

Probudio sam se u Zagrebu, u Jankomiru. Kod naše psihologinje Bibe raspitivao sam se o mom povratku iz Njemačke, ali ona mi je samo rekla kako me na odjel doveo jedan pristojan mladić koji joj je prethodno više puta telefonirao ne bi li dogovorio termin za mene. Jedino neobično što se ticalo toga dečka bila je katana na zadnjem sjedištu njegovog neuglednog auta. Sejo me nije nijednom posjetio, ali znao sam da me on spasio. Sa Battle of the Yeara nije otišao kući, već se vratio po mene u Düsseldorf. I pratio me, pustio da dotaknem dno i shvatim. Shvatio sam ja, samo bilo je prekasno za povratak. Seju nisam nikada više vidio.


Tagovi: Daniel Bele, Celeber, Amsterdam, heroin
PROČITAJ I OVO
 Cijene nafte stabilne iznad 77 dolara
CLOSING BELL ZSE
 Cijene nafte stabilne iznad 77 dolara
LONDON - Cijene nafte na međunarodnim tržištima u petak su se stabilizirale iznad 77 dolara budući da je prva dražba državnih zaliha u Kini neutralizirala utjecaj globalnih poremećaja u proizvodnji i smanjenih zaliha.
Zagrebačka burza: Indeksi na kraju tjedna s različitim predznacima
CLOSING BELL ZSE
Zagrebačka burza: Indeksi na kraju tjedna s različitim predznacima
ZAGREB - Na Zagrebačkoj burzi Crobex indeksi u petak su završili trgovanje s različitim predznacima, uz nešto niži promet nego dan ranije, a u fokusu investitora ponovno je bila dionica Spana, čija se cijena spustila na 200 kuna.
HPK: Stočarski sektor pred urušavanjem zbog visokih troškova
PROBLEMI
HPK: Stočarski sektor pred urušavanjem zbog visokih troškova
ZAGREB - Predstavnici Hrvatske poljoprivredne komore su upozorili da je stočarski sektor pred urušavanjem, razmjeri šteta u stočarstvu kreću se od 1,5 do 2 milijarde kuna, zbog čega traže od Vlade i resornog ministarstva donošenje hitnih mjera.
Pad proizvodnje mlijeka, prirast goveda, ovaca i koza
PAD
Pad proizvodnje mlijeka, prirast goveda, ovaca i koza
ZAGREB - U Hrvatskoj je 2020. godine porasla proizvodnja goveda, ovaca i koza, dok je nastavljen pad proizvodnje mlijeka, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS).
Evergrande nije platio, neizvjesnost među investitorima raste
PRIJETI PROPAST
Evergrande nije platio, neizvjesnost među investitorima raste
PEKING - Evergrande nije ponudio bilo kakve informacije o tome je li platio dospjelu tranšu obveznica.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE