Retrospektiva Michelangela Antonionija u kinu Tuškanac

Predstavit će se širok raspon njegova stvaralaštva, od najranijih filmova iz razdoblja tzv. neorealizma duše, preko sva četiri dijela njegove proslavljene 'teatrologije otuđenja' do filmova koje je radio izvan Italije.

Egzistencijalistička drama "Profesija: reporter" (1975), kroz priču o cijenjenom TV reporteru, kojega glumi Jack Nicholson, tipična je autorova priča o nezrelom junaku koji očajnički želi promjene iako ih ne može ostvariti. Prije projekcije tog filma uvodno će o Antonioniju govoriti filmolog Nikica Gilić.

Program donosi i psihološku melodramu "Prijateljice" (1955), koja se s ostalim njegovim filmovima iz pedesetih, odmiče od srednje struje neorealizma, manje se baveći društvenim prilikama, a više psihičkim stanjima likovima i njihovim međuodnosima, što mu je priskrbilo titulu neorealista duše.

Pustolovna drama "Dolina smrti" (1970), iz razdoblja rađanja hipi pokreta, velikih studentskih nemira i prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, Antonionijev je jedini američki film. Na ideju za snimanje tog filma došao je 1966., tijekom američke promocije "Povećanja", nakon što je u novinama pročitao tekst o mladiću koji je ukrao avion i njime se zaputio u pustinju Arizone. Kad sam nije uspio napisati zadovoljavajući scenarij, pozvao je u pomoć je kolege, među ostalima i Sama Sheparda.

Primjer još jednog filma iz pedesetih je "Dama bez kamelija" (1953), prema mnogima jedno od autorovih najboljih ranijih ostvarenja, njegov komentar o stanju filmske industrije u njegovoj domovini u to doba.

Na programu je i "Krik" (1957), ostvarenje u kojem se Antonioni posvetio daljnjoj razradi motiva otuđenja i smanjene emocionalne komunikacije, kojima se bavio i u svojim ranijim djelima.

"Avantura" proslavila njegovu tadašnju partnericu Monicu Vitti

Modernistička drama "Avantura" (1960) promovirala je novu veliku zvijezdu europskog art-filma, tadašnju redateljevu partnericu Monicu Vitti. Bio je to prvi film njegove ´tetralogije otuđenja´ koju zaokružuju naslovi "Noć", "Pomrčina" i "Crvena pustinja".

U tom se filmu Antonioni "na maestralan način pozabavio temom otuđenja, fabula je osovljena oko odnosa dvoje protagonista, da bi bila dedramatizirana prizorima čije filmsko trajanje unatoč montažnim rezovima odgovara stvarnom trajanju. Autor sjajno koristi prirodnu i zadanu scenografiju, s osloncem na impresivnu fotografiju Alda Scavarde", stoji u najavi.

Retrospektiva donosi i njegov proslavljeni film "Povećanje" (1966.), art-dramu s elementima filma detekcije, Antonionijevo prvo ostvarenje na engleskom jeziku. Riječ je o djelu koje je dobilo naklonost mlađe publike sklone kontrakulturi te je sa za ono vrijeme odličnom zaradom od 20 milijuna dolara postigao komercijalni uspjeh.

"Blow-up" je Francisa Forda Coppolu kasnije dijelom nadahnuo za njegovo remek-djelo "Prisluškivanje", a Briana De Palmu na snimanje u trilersko žanrovsko ruho zaodjenute prerade pod naslovom "Pucanj nije brisan".

Film "Pomrčina" (1962), egzistencijalna romantična drama Antonionija je etabliralo kao superiornog stilista, ali i kao metafizičara svakodnevice, s nekonvencionalnim narativnim prosedeom, minimalnom radnjom i dijalozima.

U programu je i nagrađivani film "Crvena pustinja" (1964), prvi autorov film u boji, koji je u tom kontekstu cijenjen i zbog impresivne retoričke uporabe technicolora i širokokutnog objektiva.

Bit će tu i film "Noć" (1961), u kojemu zbivanja imaju marginalnu ulogu, a važniji je motiv nemogućnost komunikacije, što je u vrijeme nastanka filma bila popularna tema u intelektualnim krugovima.

Retrospektivu zatvara u nedjelju, 19. siječnja, film "Identifikacija jedne žene" (1982), u kojemu se redatelj nastavlja baviti nekima od svojih omiljenih tema, od ljudskog traganja za vlastitim identitetom i preispitivanja istog, preko istraživanja skrivenih zakutaka ljudske duše do tematiziranja odnosa i nerazumijevanja među pojedincima te odnosa prošlosti i sadašnjosti protagonista.

Od studenta ekonomije do dobitnika Oscara za životno djelo

Michelangelo Antonioni (1912, Ferrara - 2007, Rim) diplomirao je ekonomiju na sveučilištu u Bologni, no još je tijekom studija snimao 16mm filmove i pisao kritike u lokalnom listu. Odlazi u Rim, gdje radi kao suradnik u filmskom časopisu Cinema, no zbog političkog neslaganja biva otpušten (tadašnji urednik je bio Mussolinijev sin Vittorio).

Nakon toga upisuje filmsku školu i počinje pisati scenarije, a 1942. godine angažiran je kao koscenarist na filmu "Pilot se vraća" Roberta Rosselinija. Svoj prvi kratkometražni dokumentarac režira 1943. - "Ljudi s Poa" koji ga svrstava među preteče neorealizma.

Režijom se nastavlja baviti tek 1948. godine, snimivši brojne kratkometražne dokumentarne filmove, a prvi igrani film "Kroniku jedne ljubavi" snima 1950. godine, razvijajući vlastiti vizualni stil i poetiku. Filmu se, nakon "Identifikacije jedne žene", vraća tek 1995. godine, korežirajući s Wimom Wendersom omnibus "Al di là delle nuvole".

Godine 1999. počinje režirati dugometražni "Tanto per stare insieme (2001.) u američkoj produkciji, ali se snimanje prekida, a kratkometražni dokumentarni film "Lo sguardo di Michelangelo" režira 2004. i sudjeluje kao redatelj u omnibusu Eros (2004.). Oscara za životno djelo primio je 1995. godine.