U KBC Merkuru je umro nakon kratke i teške bolesti.
U Dinamu je bio od navršene desete godine života i jedan je od simbola kluba. Kao igrač ostao je sve do 1983. godine. Brzi prelazak iz juniora u prvu postavu omogućio mu je trener Mirko Bazić. U prvoj je postavi od 1974. i prva utakmica koju je odigrao bila je u hrvatskom derbiju protiv Hajduka. Ukupno je odigrao 261 utakmicu u prvenstvu, 28 u kupu te 18 u europskim kupovima za Dinamo te postigao 98 golova u prvenstvu. S Dinamom je 1981./82. osvojio naslov prvaka.
Odigrao više utakmica u Kupu europskih prvaka, Kupu UEFA i Kupu pobjednika kupova. S Dinamom je došao do naslova osvajača Kupa maršala Tita 1979./80. i 1982./1983., finala Kupa maršala Tita 1975./1976. i 1981./82..
Karijeru je 1984. nastavio u bečkom Rapidu s kojim je 1985. u finalu Kupa UEFA izgubio od Evertona. Godine 1990. je prešao u Sankt Pölten, a 1991. je iz Sankt Pöltena otišao u SV Wienerfeld u kojem je ostao 1992. kad je objavio završetak karijere, no onda se ipak vratio i ostao još jednu sezonu.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 11 puta između 1977. i 1983. godine uz tri postignuta gola. Godine 1990. godine zaigrao je u povijesnoj utakmici Hrvatske i SAD-a.
Bio je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije između 2004. i 2006. godine. U 25 nastupa na klupi Vatrenih upisao je 11 pobjeda, osam remija i šest poraza. U dva je navrata bio trener Dinama. Titule prvaka Hrvatske osvojio je i s Dinamom (dvaput) i sa Zagrebom.
