Kukoč: Jordan je bio bolji na treninzima nego na utakmicama

- Kazao je tada da je zasićen, da više ne trenira sa žarom, a kap koja je prelila čašu bilo je ubojstvo njegova oca. Ta objava dogodila se baš na dan kada sam ja došao u Bullse. Sjedio sam s igračima koje sam taj tren upoznao i oni plaču, a i meni je došlo pa sam zaplakao. Koliko god mi nije bilo drago čuti da neću igrati zajedno sa najvećim košarkašem tog vremena, meni je to na koncu koristilo u smislu da sam dobio više minuta nego što je bilo planirano. Više sam igrao poziciju koju sam igrao u Europi, a to je trojka, nego kada se on vratio, rekao je Kukoč za Večernji list.

Što se dogodilo s Kukočem dvije godine poslije kada je Jordan objavio svoj “come back”.

- Ja sam se premještao s pozicije na poziciju. Kada bi se Harper umorio mijenjao bih ga na jedinici, ulazio sam umjesto Pippena na trojci ili pak Rodmana na četvorci, pa čak i umjesto Longleyja na petici. Igrao sam sve pozicije i to je bilo fizički vrlo zahtjevno. Posebice kada bi me stavili da čuvam fizički moćne igrače poput Malonea i Oakleyja.

Kako je izgledao Jordanov povratak? Je li tada bilo suza radosnica?

- Za nas to čak i nije bilo toliko iznenađenje koliko jest za javnost. Naime, i dok je bio izvan košarke, Jordan bi tu i tamo svratio na trening kod nas, recimo jednom mjesečno, i trener Phil Jackson bi mu dozvolio da trenira s nama.

Jednog dana kada sam došao na trening i ušao u svlačionicu primjetio sam na desetke tenisica uz Jordanovo mjesto. Svima je bilo jasno da nije Michael donio toliko tenisica za jedan trening. Kada je to postalo bjelodano, nismo to smjeli pričati sve dok on to službeno ne objavi, a on je poslao faks s porukom “I am back”. Da ne bi nastalo ludilo oko našeg leta u Indianapolis on na svoju povratničku utakmicu nije putovao s nama nego s privatnim zrakoplovom.

Kako je bilo igrati rame uz rame s košarkaškim božanstvom?

- Svi oni koji vole i prate košarku u Jordanu su vidjeli nešto što nikad nisu vidjeli prije, ali niti poslije. Ja sam sretan što sam svjedočio onome što je izvodio na treningu, a to je znalo biti i puno bolje od onoga na parketu. S Michaelom nije bilo lako igrati jer ako ga ide šut njega ne zanima što si ti sam i on će pet napada rješavati sam, no zato moraš biti spreman za onaj šesti napad kada će ti dodati loptu i ako ne šutneš onda ju nećeš dobiti dugo. No, između igranja protiv njega i s njim biram ovo drugo jer je on jamčio uspjeh. Jednom je izjavio da ako treba, da će umrijeti na terenu, ali da će suparnik u tom slučaju umrijeti prije njega. On bi napravio sve što se može napraviti da bi utakmicu dobio. Ne vjerujem da je bilo tko fizički i mentalno bio spremniji no što je on.

Je li Tonija, kao suigrača “njegova veličanstva”, bio strah od pogreške?

- Nije bilo straha jer Jordan je bio lokomotiva koja je vukla sve nas ostale, a naše je bilo da budemo dio momčadi i da se trudimo da nitko od nas nije slaba karika.

Lokomotiva i to turbo snage bio je i nedavno stradali Kobe Bryant kojeg će Kuki pamtiti i po ovakvim detaljima:

- Na dan utakmice mojih Bullsa protiv Lakersa, koja se igrala u 19 sati, došao sam u dvoranu oko 4.45 i zatekao Bryanta kako šutira. Iako mu je to bila posljednja sezona, iako je imao slomljena dva prsta šake pa su bili bandažirani, on je šutirao. Kad sam ga pitao što mu ovo treba, kada Lakersi ionako više ne mogu u doigravanje, on mi je odgovorio: “Da ja ne radim ovo što sam radio cijeli život i što me dovelo do tu gdje sam dospio, imao bih osjećaj da varam samog sebe, suigrače, košarku”. Ljudi ne vide stvari koje igrače čine pobjednicima, jer kada bi vidjeli kako isti treniraju i što sve rade 99 posto ljudi bi reklo da oni to ne mogu, da nisu toliko mentalno jaki, da ne mogu svaku večer ići leći u devet i ustati u šest, da nemaju volje ići na terapije kada ih boli koljeno, da niti ne pomišljaju na trening kada imaju fibru...

A baš su to osobne pobjede koje igrače na koncu čine posebnim. I zato sam sretan što sam imao uz sebe Jordana kao primjer, ali i sve one trener koji su me tjerali na veliki rad kao što su Trninić, Grdović, Slavnić, Ćosić, Maljković, Pavličević...

A kako je Phil Jackson, jedanaesterostruki trenerski prvak NBA lige, utjecao na splitskog Pink Panthera?

– On je tip trenera koji je htio dobro upoznati svakog igrača ponaosob. Htio je znati što nas zanima u životu, kako se “palimo”, nastojao je ući u našu psihu da bi znao kako da nas tretira. Igračima prve i druge godine znao je dati kontrolni ispit o poznavanju našeg napada i obrane i, ako ne biste odgovorili točno na svih deset pitanja, niste imali izgleda igrati. Da bi nas poticao na razmišljanje, znao nam je dati knjigu po svom izboru, a sa mnom se po mom dolasku našalio davši mi neki strip s vrlo malo slova. Bilo je to moje prvo putovanje s Bullsima pa, kada sam ga pitao što je to, rekao je:

“Nisam siguran koliko dobro govoriš i čitaš engleski pa sam ti dao ovo.”

Sljedeće godine dao mi je roman “Na Drini ćuprija”, ali tek nakon što je i sam pročitao tu knjigu. Iznenadio se kada sam mu rekao da sam ja tu knjigu već pročitao jer nam je to u školi bila obvezna lektira. Jordan je najbolji primjer neograničenih ovlasti koje imaju NBA zvijezde, najbolji igrači neke momčadi.

– U Europi su ih imali Dražen, Sabonis, Galis pa i moja malenkost, no to nije nešto što ti je programirano ili dano, nego što si ti morao zaslužiti. Poštovanje trenera i suigrača nikome ne bi bilo poklonjeno na lijepe oči.

NBA zvijezde vole se poistovjetiti s jednim klubom pa zato Ewing nikad nije htio otići iz New Yorka, Olajuwon iz Houstona, Malone iz Utaha, Miller iz Indiane i tako redom. Sada je stvar malo drukčija. Danas se puno više zarađuje pa se u jednom trenutku igrači dogovore da se nađu u jednoj momčadi ne bi li osvojili naslov kao što je to bio slučaj s LeBronom, Wadeom i Boshom u dresu Miamija.

Jordan je poštovao Kukoča, no svojim najboljim suigračima, a 13 je godina igrao u NBA ligi, i to u četiri kluba, Toni je proglasio Scottieja Pippena i Dennisa Rodmana.

– Da ja biram suigrače, najprije bih izabrao njih. Oni toliko pomognu u obrani, naprave nesebično za tebe kao suigrača i ti se uz njih dvojicu toliko bolje osjećaš. To su bili istinski timski igrači. A posebice mi je pomagao Pippen, suigrač koji te nikad neće ostaviti na cjedilu. Upravo mi je on najviše pomogao.

Zar nije Toni s Pippenom imao i jednu neugodnu epizodu, onu kada se Scottie ozbiljno naljutio nakon što je trener Jackson u utakmici doigravanja protiv Knicksa odlučio da šut za pobjedu uzme Kukoč, a ne on? Sat je pokazivao samo 1,8 sekundi do isteka prvog produžetka, Jackson se odlučio za Kukoča, a uvrijeđeni Pippen zatražio je da ne bude u igri.

– Te sezone tri sam puta pogodio šut za pobjedu, protiv Milwaukeeja, Indiane i Orlanda, pa je treneru bilo logično da nacrta akciju za mene. Tim više što je u toj istoj utakmici baš Pippen promašio nekoliko važnih napada. Dakako, nije se Pippen naljutio na mene, nego na trenera i poslije toga u našem odnosu nije ništa bilo sporno.