Barem što se rezultata tiče, jer Bijeli nisu uspjeli otići više od trećeg mjesta u prvenstvu, a jednom su dosegli finale Hrvatskog nogometnog kupa, prije dvije godine u Vinkovcima. Ukupno 15 trofeja podijeljeno je u Hrvatskoj od tog finala Kupa, šest za prvaka Hrvatske (pet naslova Dinama, jedan Rijeke), šest za pobjednika Hrvatskog kupa (po tri Dinamo i Rijeka) te tri za trijumf u Hrvatskom superkupu (dvaput Dinamo, jednom Rijeka). Podijelit će se ove sezone još dva pehara, no nijedan neće otići na Poljud, pišu Sportske novosti.
Što se tiče europskog rezultata, tu su četiri godine zaredom bili na korak do ulaska u skupinu Europa lige, ali uvijek su zapinjali u play-offu. U ljeto 2014. Tudor je eliminiran od Dnjipra, zatim je sljedeće sezone Burić ispao u zadnjem krugu od Slovana Libereca, da bi potom Pušnik bio dramatično eliminiran protiv Maccabija iz Tel Aviva u kolovozu 2016. Seriju je protiv najjačeg suparnika zaključio Joan Carrillo, koji nije uspio svladati Everton, jer Englezi su u dva susreta prošli u skupinu Europske lige s ukupnih 3:1.
Od tada je krivulja europskog rezultata u padu, a domaći doseg je tek neznatno pao. Ali, generalno gledajući, u nacionalnom okviru kroz proteklih sedam sezona rezultat je u prvenstvu bio na razini trećeg mjesta (šest puta), uz blagi pad prošle sezone (četvrta pozicija). Pored toga, u Europi bilježimo dvije sezone ranog ispadanja, nakon četiri uzastopne godine play-offa.
U rezultatskom segmentu nije bilo dosega vrijednog spomena, a što se tiče klupskog života, u tih sedam godina od zadnjeg trofeja Hajduk je prolazio krizna i neka bolja razdoblja. Do početka 2016. Bijeli su bili u velikoj štednji, uglavnom su primarno gledali kako prodati da bi preživjeli. Dovodilo se slobodne igrače, a prodavalo najbolje poput Radoševića, Pašalića, A. Milića, Andrijaševića, Kouassija, Mikanovića, Maloču...
Tijekom 2016. došlo je do najveće prodaje, u samo sedam mjeseci Poljud su u značajnim transferima napustili Balić, Milović, Caktaš, Sušić, H. Milić, Maganjić, a godinu dana poslije ostvario je Hajduk rekordni transfer Vlašića u Everton (8,7 milijuna eura bez bonusa). Velika prodaja promovirala je Hajduk na tržištu, Bijeli su od 2016. godine postali klub koji je lakoćom dovodio igrače, ali osim Ante Ercega i Radoševića rijetke su bile kasnije dividende od tih ulaznih transfera.
Analiza klupskog života jasno sugerira najveći problem na Poljudu u proteklih sedam sezona. Nedostatak kontinuiteta u struci i upravljačkom segmentu. Premda bi netko neupućen laički kazao “isti je trener kao i pred sedam godina”, činjenica da je Igor Tudor na klupi Hajduka tek je priča sa naslovom “zatvoreni krug”. Jer, od posljednjeg Kupa zabilježili smo čak 11 promjena trenera na klupi Bijelih. Neki su poput Tudora i Burića dvaput vodili Bijele u tom razdoblju, ali tek je Tudor u realnoj prigodi potpisati dulji boravak na klupi. U tih sedam zadnjih godina jedino su Tudor i Burić odradili sezonu u kompletu, dok su u pet prvenstava Bijeli imali najmanje dvojicu, a ponekad i trojicu trenera tijekom jedne sezone.
U istom razdoblju imamo i pet predsjednika, te isto toliko sportskih direktora. Imamo i pet predsjednika nadzornog odbora te brojne članove tog ključnog klupskog tijela. Puno je ljudi pokušavalo, puno ih je dobivalo šanse u upravljanju, struci i na terenu. Mnogi su imali velike ideje i najave, ali u konačnici je izostalo ono što Hajduk čini velikim klubom, zbog čega stotine tisuća navijača prati splitski klub. Izostao je trofej kao kruna djelovanja sportskog kluba. Zato se obilježava sedam godina od posljednjeg Kupa. Zadnjeg trofeja Bijelih.
Prošli su predsjednici, treneri, sportski direktori, igrači, milijuni....a na koncu klubu ostaju samo trofeji. Po tome je slavan i prepoznatljiv. Po trofejima i ljudima koji trofeje potpisuju.
