Devet godina bez Dubravka Pavličića

- Bio je zaljubljen u Dinamo, ali te 1994. u finalu Kupa nosio je dres Rijeke. U Zagrebu je u prvoj utakmici bilo 2-0 za Dinamo, a u uzvratu sam bio na tribinama Kantride i gledao svog bratića Dubravka u 'suprotnom' dresu. Deset minuta prije početka gledam Dudu na zagrijavanju i pomislim: ‘Samo nemoj ti zabiti’. I počinje utakmica, prvi napad Rijeke, centaršut, lopta leti prema njemu, a ja mislim: ‘Pusti je, Dudo, neka te prođe’. A on je zakuca u mrežu. I Rijeka povede, prisjetio se za 24 sata godinama poslije Saša Pavličić-Bekić, bivši disciplinski sudac HNS-a i Dudin bliski rođak.

Punih 18 godina kasnije, u rano proljeće 2012., četvrtog dana četvrtog mjeseca u godini, prestalo je kucati srce Dubravka Pavličića. Nogometašu koji je bio dio one čuvene čileanske zlatne generacije iz 1987., koji je nosio hrvatski dres na Euru 1996. u Engleskoj, koji je izgradio respektabilnu karijeru igrajući u Španjolskoj, u kojoj je i posljednji put zaklopio oči, bilo je 45 godina kad je otišao. Ostavio je iza sebe ožalošćene, neutješne suprugu i djecu, ali i uspomene na pravog sportaša.

- To finale Kupa 1994. bila mu je vjerojatno najteža utakmica u životu. Znam što mu je značio Dinamo, to je bio klub njegova života. A toga dana bio je u dresu Rijeke. I proslavio je taj gol, bio je pošten prema Rijeci i zato je slavio. Iako znam što mu je značio Dinamo - rekao je Saša Pavličić-Bekić, uz dodatak:

- Kad se razbolio, svaki dan me zvao da pita kako igra Dinamo...

Za 'modre' nije igrao zbog novca, ljubav prema plavoj boji bila je njegov pokretač.

- Imao je 13 godina kad smo bili na utakmici Dinamo - Partizan. Postojala je kraj stadiona mala kladionica. Htio sam uplatiti da će biti 5-1. Nije mi dao. Na kraju je završilo 5-1. Počeo sam gunđati, a Dubravko mi je opalio šamarčinu. I rekao: ‘Budi sretan što je Dinamo pobijedio, to je važno, pusti novac’. Tako je on doživljavao ‘modre’. Često sam se toga prisjećao - kazao je Saša.

Dudo je bio beskompromisan borac, stasiti stoper, jedan od onih za koje se kažu da su išli glavom tamo gdje mnogi ne bi kopačkom. I u njegovu slučaju to nije bila floskula. Naizgleda miran i tih, samozatajan, ali kad je trebalo reagirati, on je reagirao. Kao primjerice, uoči Eura 1996., kad je Ćiro smišljao kako "galvanizirati" momčad. Jedan od koraka bilo je i naređenje dugokosom Pavličiću, prepoznatljivom po frizuri godinama prije toga.

- Sine, ošišaj se pod hitno!

Dudo je kimnuo glavom, otišao kod frizera i nakon pola sata vratio se - ćelav! Potpuno ćelav, bez ijedne dlake na glavi. Kao da je i u tom slučaju želio odbaciti sve kompromise, kao da je želio poručiti Ćiri:

- Treneru, ako je kosa problem, onda nema problema.

Bivši hrvatski reprezentativac karijeru je počeo u velikogoričkom Radniku, a kao junior je 1986. godine došao u Dinamo. Debitirao je na Poljudu protiv Hajduka. “Modri” su pobijedili 4-0.

U Dinamu je ostao do 1990. godine, a onda je potpisao za Rijeku. Nakon četiri godine otišao je u Španjolsku, u kojoj je 2001. godine završio karijeru, a igrao je za Hercules, Salamancu i Racing Ferrol.

- Napravio je veliku karijeru, pa bio je i prvak svijeta s mladom jugoslavenskom reprezentacijom u Čileu. Bio je odličan igrač, dobru je karijeru napravio i u Španjolskoj - izjavio je Slaven Bilić.

Za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 22 utakmice, a igrao je i na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine. Visok, duge kose, čvrsti branič dominirao je u skoku, a često je volio otići i u napad. Dok je igrao za Hercules, 1997. godine, dva je puta zabio za pobjedu protiv Barcelone (2-1 i 3-2), u kojoj su tada igrali Ronaldo, Stoičkov, Figo, Guardiola... Te sezone Barca je ostala bez naslova prvaka.

- Snašao se poslije u Španjolskoj, pokrenuo je biznis, imao lijepu obitelj - tužnim je glasom rekao Bilić nakon njegove smrti.

Pavličićevim sportskim putem krenula su i djeca. Tea (20) darovita je tenisačica, a sinovi Tin (24) i Luka (18) talentirani su nogometaši.

- Tata je često sam mnom igrao nogomet, ali i sve druge sportove. Volio je i padel, to smo i svi mi djeca igrali, ali nogomet je ipak bio broj jedan. Lopta mi je bila u nogama otkad sam prohodao, a tata me učio prve elemente. Kako dodati loptu, kako pucati... Kasnije bismo se zabavljali tako da mi on zada koliko puta moram tehnicirati, ili na nozi ili na glavi, i kaže: ‘Ako uspiješ, vodim te u aquapark!’ I uvijek se držao obećanja - ispričao je Tin nakon smrti oca.

Foto: La Voz de Galicia