Aco o 30 godina od Draženove smrti: Plakao sam satima

Prometna nesreća koja ga je “otela” svima nama zbila se u trenutku kad je 29, manje od vremena koje je prošlo od njegove smrti. To se čini apstrakno, zato što je njegova ostavština iznimna sve do današnjeg dana.

U njegovu čast predstavljena je knjiga jednostavnog imena “Dražen”. A jedan od autora jest i njegov stariji brat, bivši izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije.

“Iznimno mi je drago govoriti o Draženovoj ostavštini. I nakon 30 godina s mnogo sjete, ali i ponosa govorim o njemu”, počeo je Aco  za N1 televiziju i nastavio:

“Na današnji dan smo igrali utakmicu sa Slovenijom i već smo se kvalificirali na Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Utakmica je bila formalnost, ali završila je na neuobičajen način, Dražen je promašio slobodno bacanje. Čitavu noć smo slavili i na povratku zrakoplovom smo sjedili u istom redu te je do posljednjeg trenutka bilo neizvjesno hoće li ići s nama ili ne, sve je ovisilo o tome je li stigla ta cura na aerodrom u Frankfurtu. Kad je vidio da je stigla, rekao je da će otići s njom. Tad sam ga posljednji put vidio, na pokretnim stepenicama, on odlazi, a mi ostali smo nastavili prema Zagrebu. Sjećam se da je u tom periodu iza 17 sati bilo ogromno nevrijeme i bilo je dosta turbulencije u avionu, a to je bila ta oluja koja je na zemlji napravila loše uvjete za vožnju.”

I do dana se pitao je li moglo biti drugačije…

“Nagovarao sam ga da ide s nama. Postoji zlatno pravilo koje vrijedi dana – momčad koja krene s točke A, mora se zajedno i vratiti prema njoj. Prije 30 godina to nije bilo tako, Dražen je došao iako nije trebao, bio je ozlijeđen. Zato nije bilo imperativa da se vraća s nama, posebno jer smo se za deset dana trebali vratiti u Njemačku. Moglo je tisuću situacija biti drugačije”, kazao je Petrović i prisjetio se trenutka kad je čuo što se dogodilo:

“Oko 23 sata me otac nazvao, bio je u potpunom šoku i nepovezano je pričao pa nisam mogao shvatiti o čemu se radi pa mi je dao broj telefona koji trebam nazvati. Razgovor je bio u totalnom kaosu, pitao me gdje je Dražen i jedino što je uspio suvislo reći jest taj njemački broj, koji sam nazvao i dobio policijsku postaju u Ingolstadtu, gdje su mi potvrdili da je u 17:20 došlo do nesreće. Paradoksalno je da sam tri dana kasnije bio na tom mjestu i vidio da je to bio jedan ogroman splet nesretnih okolnosti.”

Na autocestama u Njemačkoj nema ograničenja brzine i uobičajeni su lančani sudari, što ovdje nije bio slučaj.

“Dražen je spavao jer je bio umoran i nažalost u snu otišao. Ona se jedina zabila u kamion koji je ispriječio dvije trake. Radilo se o neiskusnoj vozačici i nije bila navikla na takve uvjete te je doletjela u velikoj brzini. Ni u jednom trenutku kolizije nije volan bacala ni lijevo ni desno, samo je udarila. Nažalost, kako je kabina bila postavljena, to je uzrokovalo fatalni udar”, izjavio je Aco pa otkrio je li zamjerao Draženovoj tadašnjoj djevojci:

“Nisam u tim trenucima vodio računa o svojim emocijama. Imao sam roditelje koji su izgubili dijete, imao sam dvije male djece u kući, koja su gledala moju reakciju… Dodatna stvar je bio rođendan moje supruge, koji pada na 7. lipnja i već 30 godina ga ne slavimo. Morao sam razmišljati o previše toga unutar obitelji, morao sam ići tamo gdje se sve dogodilo… Tek kad sam nakon pet ili šest mjeseci stigao na Mirogoj, pukao sam i slomio sam se. To je trajalo satima.”

Knjiga koja je danas objavljena više govori o emocijama i emotivnom dijelu, o tome što je Dražen bio kad bi se spustila svjetla reflektora. Što je bilo toliko čarobno u njemu?

“Kad se govori o njemu, imate tisuću različitih pogleda i u svakom možete naći nešto. Morate biti svjesni da kad se počeo baviti tim sportom, zaljubio se u njega gledajući mene. Sam mi je spremao stvari kad bi bio trening jer mu je to bio izgovor da ide sa mnom. Uvijek je bila ista priča, roditelji nisu htjeli da ide sa mnom, ali uspio bi ih nagovoriti. Kad sam imao 16 godina i trenirao s kadetima, morao sam paziti što radi da ne bi onako malen napravio kaos. Ono što je kod njega fascinantno jest nevjerojatna doza samokritike. Sjeo bi i analizirao sve što se dogodilo pa bi u tri ljetna mjeseca imao plan što napraviti”, prisjetio se Aco.

U današnje vrijeme takve stvari rade stručnjaci unutar klubova.

“Htio je više nego mu je klub mogao dati, radio je na sebi. Ali, ponekad je eksperimentirao. Kad je Šibeniku poništena titula, odlučio je otići u vojscu, s ciljem odmaknuti se od mamine kuhinje, zbog koje je imao višak kilograma. U vojsci je kompletno promijenio fizički izgled i te godine kad je potpisao za Cibonu, njegovo tijelo je bilo spremno za profesionalne napore. A imao je 20 godina”, rekao je Aco, a za više tih zanimljivih detalja potrebno je zaviriti u knjigu o velikanu hrvatskog sporta.