Osim niza zapamćenih kazališnih predstava, najpoznatija glumačka zagrebačka milostiva za sobom je ostavila nekoliko desetina i danas jednako svježih filmskih i televizijskih uloga.
Odluku o dobitnici Nagrade koja se već dvadeset godina dodjeljuje glumcima za djelo koje je ostavilo veliki trag u povijesti hrvatskog filma, DHFR je donijelo još 22. travnja ove godine, a priznanje ustanovljeno u spomen velikanu hrvatskog glumišta Fabijanu Šovagoviću trebalo je našoj dragoj kolegici Zdenki Heršak biti uručeno na predstojećem 14. izdanju Vukovar Film Festivala.
S tugom što joj Nagradu nismo na vrijeme uručili, donosimo dijelove teksta obrazloženja kojeg je napisala filmska kritičarka Diana Nenadić:
Na kazališnoj pozornici najprije je zaplesala, još dalekih 1940-ih; na filmu prvi put zaigrala u čuvenoj i desetljećima anatemiziranoj satiri Ciguli Miguli Branka Marjanovića (1952.), da bi se već u drugom igranom filmu ‒ komediji Drug predsednik centarfor (1960.) ‒ doslovce bacila na film cijelim tijelom.
Poslije tih prvih nastupa, paralelno igrajući klasični i suvremeni repertoar u kazalištu (ponajviše u matičnom „Gavelli“) i okružena danas čuvenim 'pitomcima' iz Gavelline klase, u rijetkim razmacima pojavljuje se na velikim i malim ekranima sve do pozne životne dobi, pa je iza Zdenke Heršak ‒ rođene Zagrepčanke i apartne domaće glumačke dive rođene daleke 1928. ‒ osim niza zapamćenih kazališnih predstava, danas nekoliko desetina jednako svježih filmskih i televizijskih uloga. (…) Bile one „velike“ ili (sasvim) „male“, glavne ili sporedne, posvećivala im se cijelim tijelom i duhom, najčešće temperamentno „braneći“ svoj zagrepčanski identitet i mentalitet, usput i kajkavski dijalekt.
Takvom ‒ sraslom s urbanim ambijentom iz kojeg potječe, bio on donjogradski ili prigradski, najčešće su je prepoznavali domaći filmaši i televizijski redatelji, od Mimice, Vrdoljaka, Golika, Ivande, Kljakovića, D. i J. Marušića, Galića, Babića, Tadeja, Žižića, preko Grlića, Puhovskog, Puhlovskog i osobito joj privrženog Tadića, do redatelja srednje i mlađe generacije poput S. Tribuson, Ogreste, Kulenovića, F. Šovagovića...
Dakako, repertoar Z. Heršak, kao i svake druge glumice koja voli umjetničke izazove, nije povezan samo sa (suvremenim) zagrebačkim ambijentom.
Uloge Kate Palondre u Seljačkoj buni 1573. V. Mimice (1975) ili dinaroidne Gertrude/Mare u Papićevoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1974), kao i one fatalnih žena/zavodnica u Žižićevim proto-nadrealističkim kratkim filmovima „bez riječi“ (Moji dragi susjedi, Putovanje i Madelaine, mon amour, svi iz 1972.), primjeri su otklona od tih tipičnijih dramskih uloga koje su joj, među ostalom, donijele i naslov „glumice nasmiješene tuge“.
