Veljku Bulajiću Zlatni oktavijan za životno djelo

Kako se ističe u obrazloženju, premda i u ovim krajevima i u svijetu Bulajevićev ugled traje zbog njegovih ratnih spektakala, retrospektivno sve je zanimljiviji kao jedan od naših "filmskih Talijana" i Mediteranaca.

"Njegovi autorski uvijek angažirani filmovi i slikom i riječju ostaju ponajbolja, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sad već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše vlastite povijesti", dodaje se.

Rođen 1928. u Vilusima u Crnoj Gori, taj hrvatski redatelj crnogorskoga podrijetla, najstariji je živi svjedok povijesti hrvatske kinematografije, "stariji od vlastite kinematografije skoro dvadeset godina", u kinematografiju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u njezinim pionirskim danima.

Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen te s 18 godina, 1946. došao u Zagreb, gdje živi i danas. "Taj agilni 93-godišnjak, čiji je "Bijeg do mora", njegov četrnaesti igrani film, i dalje u postprodukciji, nadživio je skoro dvostruko jugoslavensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno sudjelovao, a potom se, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njezinim vodećim filmskim svjedokom", napominje se.

Punih 13 godina proveo je kao naučnik - prošao je filmski tečaj u Jadran filmu, bio stipendist na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu "U oluji") te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova, a 1959. zabljesnuo je prvim svojim dugometražnim igranim filmom "Vlak bez voznog reda".

"Jedan od najboljih debija u hrvatskoj filmskoj režiji, film je to koji je predstavio cjelokupnu autorsku figuru Veljka Bulajića, koju čine: vjera u mogućnost prikaza stvarnosti na filmu kao temeljno poetičko uvjerenje svoga autora, epski zahvat u tu građu stvarnosti (u prvom filmu i pod dojmom vesterna), aktualno poimanje stvarnosti (prikazani profilmski svijet djela, realističke fakture, korespondentan je izvanfilmskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti revolucionarne, proleterske zemlje, a likovi koji ga nastanjuju u njemu proaktivno djeluju), visoke produkcijske vrijednosti (film kao spektakl); no taj temeljni, klasicistički realizam oplemenjen je, pa i podrovan promodernim elementima, prije svega u neorealističkoj, često kronikalnoj strukturi filmske naracije", naglašava se.

Kritičari smatraju kako je s jedne strane, upravo Bulajić, ne opredjeljujući se za klasičnonarativnu, akcijsku strukturu partizanskog filma kakvu su inaugurirali Afrićeva "Slavica" i Marjanovićeva "Zastava", nego za "sovjetsku" strukturu Popovićeva "Živjeće ovaj narod", inovira tu, u svojoj jezgri, socrealističku strukturu time da je transcendira u neorealističku otvorenu strukturu, likovi, reprezentanti klasa, postaju simbolički nositelji, a izlaganje se transformira u filmski spektakl visokih produkcijskih vrijednosti.

Primjer za to su partizanski spektakli "Kozara" (1962), za Oscara nominirana "Bitka na Neretvi" (1969), koji su mu donijeli svjetski ugled u žanru ratnog spektakla, i "Veliki transport" (1983).

S druge je strane njegov svojevrsni mediteranski modernizam i utjecaj talijanske kinematografije: neorealizam je najdjelatniji u njegovu trećem filmu "Uzavreli grad" (1961), kao i u kasnijem filmu "Obećana zemlja" (1986), a političkog filma u povijesnim filmovima "Atentat u Sarajevu" (1975), "Donator" (1989) i "Libertas" (2006), katkad i u ruhu političke alegorije, kao u filmovima "Rat" (1960) i "Čovjek koga treba ubiti" (1979), kojima se najviše približio poetici talijanske kinematografije.

Režirao je i ratni film skloniji apstraktnijem modernizmu, "Pogled u zjenicu sunca" (1966), međunarodno nagrađivan dugometražni dokumentarni film "Skopje 63" (1964), dokumentarnu seriju "Crna Gora" (1972) te dokumentarne filmove "Titovi memoari" (1981) i "Mjesto sjećanja Vukovar" (2015).