Poput gestapovca koji pod torturom ispituje SKOJ-evku. Pretencioznost ovog pitanja, postavljenog, još k tome, autoritativnim tonom i na njemačkom, jeziku Goethea, Hitlera i Beuysa, osnova je Todosijevićevih pokušaja demistifikacije suvremene umjetnosti. Ponavljajući to pitanje, umjetnik je kanalizirao svu agresiju prema svijetu i njegovim sustavima - društvenim i umjetničkim - koju su osjećali pripadnici njegove, šezdesetosmaške, generacije.
No, u ovoj igri moći performer, zapravo, ne postavlja to, suštinski bespotrebno, pitanje - što je umjetnost, već jedno drugo. Naime, on se pita koje nas instance tjeraju da umjetničko stvaralaštvo uopće smatramo važnim i propitujemo. Sličnu kritiku institucija pokazao je i u tekstu iz 1975. zvanom "Edinburška izjava" gdje donosi popis ljudi koji "profitiraju od umjetnosti". To su svi akteri umjetničkog svijeta - od trgovaca i galerista, do muzejskih čuvara i novinara.
Raša Todosijević preminuo je ovoga tjedna (3. 12.) u Beogradu, gdje je i rođen 1945. U istom je gradu i diplomirao na Likovnoj akademiji 1969., u pravi čas da se priključi živahnoj sceni konceptualne umjetnosti, potaknutoj studentskim neredima iz 1968., čiji je odjek bio prisutan i na jugoslavenskim sveučilištima. Jezgra eksperimentalnog umjetničkog izraza u Beogradu 1970-ih bio je ondašnji Studentski kulturni centar. S umjetnicima sličnog izraza i sličnih stremljenja prema pomicanju granica medija i poigravanju s općeprihvaćenim stavovima o umjetnosti i jeziku - Erom Milivojevićem, Nešom Paripovićem, Gerom Urkomom, Zoranom Popovićem i Marinom Abramović - Todosijević je organizirao izložbe, akcije i performanse.
U performansu "Was ist Kunst?" sadržana je osnova njegove poetike - ispitivanje banalnosti, kao i nasilja, skrivenih u uvriježenim društvenim i misaonim konstrukcijama. Za tu svrhu koristio je i jezik, metode i kanale reklamne industrije. Oglašavao je fiktivnu umjetničku akademiju, izmišljenu tvrtku "Todosiyevitch- Malevich", ili otiskivao jumbo-plakate s banalnim porukama, poput "Sutra je ponedjeljak". Na sličan je način problematizirao naša shvaćanja pojmova, primjerice u ciklusu "Skulpture", koji se sastoji od čajnika ispunjenih cementom. Odnose moći u patrijarhalnom društvu ironizirao je u jednom klasično konceptualnom činu - na izložbi "Drangularium" u Studentskom kulturnom centru 1971. (na kojoj su izlagali i svi spomenuti, tada mladi, konceptualni umjetnici) izložio je svoju suprugu, Marinelu Kozelj. Njegovo je umjetničko djelovanje visoko priznato, pa je i predstavljao Srbiju na 54. Venecijanskom bijenalu, 2011.
Vrlo je vješto pisao i pripovijetke u kojima, također, često ukazuje na relativnost ljudskog znanja i ljudske spoznaje. Recimo, u "Herostratovom advokatu" dovodi u pitanje naše naučeno znanje kako je neki Herostrat, željan slave i lud, spalio Artemidin hram u Efezu. A iz toga proizlaze i neke zanimljive implikacije: "U tom licemernom odmeravanju zla i užasa ubiti milion Vijetnamaca dođe mu kao sitnica spram onog, kako neka akademska budala iz Čikaga reče: ‘samoveličajnog rušenja Artemidinog hrama‘. Ko tu laže i zašto? Amerikanci, naravno!" piše Todosijević.
Kada je krajem osamdesetih u Srbiji procvjetao nacionalizam, Raša Todosijević je, jednako kao nekoć mitove suvremene umjetnosti, počeo tematizirati i ironizirati nacionalne mitove. Tu se može postaviti pitanje - postoji li razlika između tih mitova? Jer svako umjetničko stvaralaštvo, prije ili kasnije, postane oruđe ideologije koja se nameće zajednici, bez obzira na to je li to početna želja ili stremljenje stvaraoca. Umjetnost, ionako, ne pripada umjetniku nego pojedinačnom i kolektivnom recipijentu.
U ciklusu "Gott liebt die Serben", odnosno "Bog voli Srbe", započetom koncem osamdesetih, Todosijević koristi predmete i ideje iz srpskog nacionalnog imaginarija, ističući arbitrarnost i banalnost mitološke konstrukcije koju oni tvore. Jedan od provokativnijih radova iz tog ciklusa je stol u obliku svastike na kojemu je serviran grah - slavni srpski pasulj, simbol srpskog gastro-nacionalnog ponosa, dakako uz pivo. Zamišljam taj rad u drugom, hipotetskom, kontekstu: da je na stolu servirana jednako slavna i jednako apsurdna dalmatinska pašticada (jer, niti je grah samo srpski, niti je pašticada samo dalmatinska). Čak i postavljen stol, taj simbol zajedništva i solidarnosti, može postati element nacionalističkog kiča i nasilja, podsjeća nas ovaj umjetnik.
Na pitanje što je umjetnost, još nismo odgovorili, ali zaista i ne trebamo. Iz Todosijevićeva umjetničkog rada možemo naučiti da je puno značajnije i dalekosežnije pitati se - tko uopće i zašto inzistira na važnosti tog pitanja? Goethe ili Hitler? Ili njihov hibrid - Joseph Beuys?
