Preminula Jagoda Buić

Neko je vrijeme, ranije bila i bolesna. Bila je najveća majstorica tapiserije na ovim prostorima, i jedna od najvećih umjetnica, izlagala je u najvažnijim svjetskim muzejima diljem svijeta, a da će upravo tapiserija biti njezin glavni izričaj, odlučila je još šezdesetih godina.

Jagoda Buić rođena je u Splitu, diplomirala na Akademiji u Beču, a potom se usavršavala i u filmskoj scenografiji u znamenitoj Cinecitta u Rimu te kostimografiji na Centru za umjetnost i kostimografiju u Veneciji. Među mnogim muzejima, izlagala je i u pariškom Muzeju moderne umjetnosti. Izlaže od 1956. Dobila je više međunarodnih priznanja za svoj rad, a među njima je i Grand Prix na bijenalu u São Paulu, kao i nagrada UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnost. Šezdesetih je godina, uz pomoć jedne bosanske švelje, izradila prvu tapiseriju, piše Jutarnji list.

Nedavno smo razgovarale, prije par mjeseci, kada mi je rekla, da joj je velika želja da joj se podigne muzej u Splitu, a u ime te umjetnice je njezin danas pokojni suprug Hans Wuttke, svojedobno potpredsjednik Svjetske banke, ostavio novac kako bi se podigao muzej u kojemu bi se nalazili njezini radovi.

Krajem su prošle godine njezini radovi bili izloženi i u pariškom Centru Pompidou, među najvažnijim autoricama.

Kako mi je rada rekla: "Kako sam često u Parizu, imala sam i drugih planova s Beaubourgom, o ovoj sam izložbi obaviještena doslovce u zadnji čas. Riječ je o radu Partage de la Nuit, Podjela noći koji mi je jako drag, a trenutno se nalazi u jednoj engleskoj galeriji, koja ga je posudila za izložbu, ja ga možda ni ne bih izrabrala. No, kako mi kažu, dobio je mnoge pohvale, pa sam, budući da sam tašta kao što je svaki umjetnik tašt, utješena. Način na koji se rad percipira nije izdao moju prepotenciju.

Umjetnost je, i inače, smatram bogom dana privilegija. Kroz život sam navikla dobivati, moram neskromno reći, mnoga priznanja. Rad je izložen u Parizu podjeljen na plave i crne zone, i posveta je francuskoj literaturi". Rad je, tapiserija. nastao 1976. godine, dimenzije su poveće, 256 puta 230 centimetara.

Na pohvalama koje dobiva iz Pariza,rekla mi je ne može uživati: "Ja to zovem ljutom kozmičkom zrakom koja prolazi pokraj mene. Svi su moji prijatelji preminuli, Tonko Maroević, Joško Juvančić, Vladimir Veličković i mnogi drugi". Tijekom razgovora čita mi pjesmu koju je ovih dana napisala za Edu Murtića, a koja započinje slikom velikog crnog orla sklopljenih nepomičnih krila. "Nisam, nažalost, mogla doći na izložbu u Zagrebu, posvećenoj stotoj obljetnici njegova rođenja, pa sam pjesmu napisala i poslala joj njegovoj udovici, Goranki Vrus Murtić. S Edom sam uvijek voljela razgovarati, bio je tako elokventan".

Dok smo razgovarale, bila je u Dubrovniku, u kući u kojoj je imala pogled na Lovrijenac: "Dubrovnik je za mene ritual. Nažalost sam u situaciji da s terase gledam u more u koje sam zaljubljena. Prisjećam se mnogih trenutaka, pa i filma koji je snimljen o mojoj strasti za morem, u kojemu skačem s čamca. Sada, mogu u moru samo uživati pogledom".

Tijekom života puno sam putovala, pa i po Sejšelima i Maldivima, u razna godišnja doba, tada je nastavila, a krajem je jeseni otišla u svoju kuću u Provansi, gdje su se nalazile njezine mnoge papirnate skulpture, na kojima je radila u velikim količinama.

Skulpture su od pak papira, ima ih, kaže, visokih i po tri metra. U Bonnieuxu. seocetu, na jednom od brežuljaka masiva Luberon u unutrašnjosti Provanse, skrasila se u vrijeme izolacije, okružena prirodom i mnogim životinjama.

Sa Zdravkom Zimom dogovarala je i knjigu, kako mi je rekla:

Dogovaraju, dakle, knjigu? "Da, meni je stalo da bude napisana, odnosno, da ju napiše baš on. Da bude u njoj razgovora, života. Kasnije, mogu kontekstualizirati moj život na drugi način. No vjerujem da bi Zima to dobro opisao. Imala sam čitav život taj jedan nemir, radoznalost. Izbacili su me, svojedobno, iz gimnazije. U Beču sam bila, pak, najbolja studentica, pa sam na preporuku ambasadora počela živjeti u Parizu. A za muža sam se udala nakon dva mjeseca poznanstva".

S mužem, investicijskim bankarom, upoznao ju je Budimir Lončar: "Pitao me može li s nama na večeru. Kad je ušao, ugledala sam najljepšeg muškarca na svijetu. Kako se pokazalo, bio je i izrazito pametan, pažljiv. Imala sam sreće."

Kako je Hans Wuttke bio potpredsjednik Svjetske banke, otišla je s njim u Ameriku:

Jagoda Buić rođena je u Splitu, diplomirala na Akademiji u Beču, a potom se usavršavala i u filmskoj scenografiji u znamenitoj Cinecitta u Rimu te kostimografiji na Centru za umjetnost i kostimografiju u Veneciji. Među mnogim muzejima, izlagala je i u pariškom Muzeju moderne umjetnosti. Izlaže od 1956. Dobila je više međunarodnih priznanja za svoj rad, a među njima je i Grand Prix na bijenalu u São Paulu, kao i nagrada UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnost. Šezdesetih je godina, uz pomoć jedne bosanske švelje, izradila prvu tapiseriju.

Fotografija: Matica iseljenika