Predsjednik kućnog savjeta

A onda se zatajno, poput šapata, vrati. I šapuće mi. Šapuće da se prepustim. Da prilikom uranjanja u konačnu prazninu sve ponovno proživim. Sve moje snove, moje ljubavi, zanesenosti i zablude. Sve životne ironije i utješne mi apsurde. Praznina kao da me prepoznaje. Zove me kući. Samo još jedan korak i smisao će pronaći mene. Prestaje začarani krug gubljenja i pronalaženja. Kraj je lutanja za ciljem, kraj ispraznosti otkrivene punine. Krivnja prestaje, okovi nade popuštaju. Konačno slobodan. Moj posljednji korak.

Predsjednik kućnog savjeta

Živim na petom katu, u istom stanu od kada znam za sebe. Bilo je doduše i momenata kada nisam znao za sebe, ali ni tada se nisam maknuo ništa dalje. Još od godina libanonskog građanskog rata, naša zgradu krasi naziv Bejrutka. Stariji brijači iz zgrade lako su poistovjetili naše zdanje s ruševnim zgradama na Tanjugovim snimkama Libanona. Osim dara smislenog imenovanja, krasili su ih i mnogi drugi, o kojima će u ovoj priči biti ponajviše riječ.

Naš predsjednik kućnog savjeta na toj je funkciji odavno i glasi za čovjeka od povjerenja, o čemu najbolje svjedoči njegovo ime - Gvozden. Odležao je svega 5-6 godina, i to u 3 navrata, radi oružane pljačke, svodništva i utjerivanja dugova. Na svakom je suđenju tvrdio da je nevin, a teško je nijekati da ga krasi izvjestan dar uvjeravanja da je tomu doista tako. Odabran je, tvrdi demokratski, pa ga se može nazvati i oksimoronskim pionirom demokracije, pošto je prvi mandat odslužio davno prije ustanovljenja naše demokratske, nezavisne, suverene i ne znam kakve sve ne Domovine. Svoju je dosljednost dokazao kada je vlastitog sina javno išamarao. Smatrajući se očevim protégéom, Gajba je na četvrtom katu mirne savjesti hranio svinju. Na primjedbe od strane sustanara radi nesnosnog smrada nije se obazirao, tvrdeći „kak' to da meni ne futra, a del sam si ju f vlastitu kadu?“ Ocu koji živi u prizemlju s prigovorima, naravno, nitko nije prilazio. Kada je nakon sanitarne inspekcije napokon došla i murija, Gajba se zaključao u stan i prijetio samoubojstvom, skokom s prozora. Ubrzo se okupilo mnoštvo znatiželjnika, a drotovi su ga, govoreći kroz megafon, pokušavali umiriti. Gvozden ih je svojim urlikom posramio i nadglasao megafon, naredivši sinu da „ne dela svinjarije, jer bu mu on naravnal papke!“ Gajbi, inače zaliječenom PTSPovcu popustili su potom živci pa je dograbio, srećom praznu bocu plina, i bacio je u okupljeno mnoštvo. Panična gomila se razbježala, i dok je plinska boca veselo odskakivala i oduzimala dah zabavljenim sustanarima koji su scenu promatrali sa prozora, Gvozden se odlučno zaputio spasiti sina. Po ulasku u stan, svinju je usmrtio udarcem čekićem u potiljak, dok je prema sinu iskazao milost. Zgrabio ga je za šiju, svinju pak za noge i odvukao ih u dvorište, prilikom čega je nesretnoj svinji stepeništem odskakivala glava, pršteći krvlju. Uzbuđena gomila svjedočila je potom spomenutom šamaranju, kada se Gajba ocu usprotivio donijeti nož iz prizemna stana. Gvozden je svinju raščetvorio na štangi za klofanje tepiha, dok je, sada već poslušan i urazumljen, Gajba crijeva skupljao u lavore. Roštiljem kojemu je privatno gostom bio i mnogi od drotova, Gvozden je kod sustanara zaslužio poene i za sljedeći mandat. Svinjetina je bila izvrsna, pa je i Gajba zavrijedio kompliment.

Gajbin najbolji frend i šulkolega Cucla, s trećeg kata, na ratištu je proveo svega tjedan dana. Potom mu je ustanovljena trajna nesposobnost te je smješten na psihijatriju na čijem se odjelu i danas vodi kao vanjski suradnik. Uniformu još uvijek nije svukao, a da bi dokazao krivu liječničku procjenu i prozreo počinjenu mu nepravdu, pred Gvozdenovim diskontom redovno pumpa sklekove pokazujući kako je još uvijek u za dop spreman. Stjecajem okolnosti, nedavno je napokon i postao herojem. Kada je zamaskirani pljačkaš pokušao opljačkati diskont prijeteći revolverom Danici za šankom, Cucla je konačno pustio pivu iz ruke te pritekao u pomoć. Tijekom naguravanja, revolver je opalio, a metak okrznuo Cuclinu petu, navodno se prethodno odbivši od škrinje sa sladoledima. I dok se Cucla previjao po podu, Gvozden je filmski uletio u kadar i raskrinkao razbojnika. Kako je bila riječ o Surli, džankiju iz susjednog kvarta, naš predsjednik ga je izubijao od batina i otjerao. A Cucla se dočepao jednog mu od najvećih imperativa u životu. Do mjesečnog obroka penzije, od tada, može kod Danice piti na veresiju koliko god želi. A doista želi.

Nešto mlađi Sarma s drugog kata ratišta se nije ni dočepao. Probuđene nacionalne svijesti, kao šesnaestogodišnjak, ukrao je konja na hipodromu i odlučno se zaputio se na pakrački front. Kada je shvatio da jaše na ždrijebnoj kobili, hrvatstvo je u njemu naglo oslabilo, pa se i potpuno ugasilo. I druge su vatre u njemu žestoko gorile, ali se isto tako brzo i gasile. Tako je nedavno po kvartu naveliko pokazivao svoje skice i crteže tvrdeći kako odlazi na more raditi kao slikar na rivi. Slike su podsjećale na radove predškolske djece, ali Sarma je bio nepokolebljiv:
„Tu ti je burke lova, kaj ti je? Brijem da sam si konačno našel furku, ti daj podajgle kaj sam narisal! Aj reci pošteno, kaj nisam majstorski isfural našu zgradu kak zgleda? I to po pamćenju buraz, na suho! Ovaj mene, na slijepo!“
Već par dana kasnije postao je samozvanim posrednikom u prodavanju nekretnina i punio poštanske sandučiće svojim posjetnicama direktora nepostojeće firme. Na more ove godine, ionako veli, nije namjeravao.

Nekada uzor mnogima, Ćelavi iz suterena čeka da mu stara, prema vlastitim riječima, rikardo. Jer ima pravo na njenu mirovinu. Sa svojih četiri banke, radi, kako kaže, ponajviše na strpljenju, ali kada mu ga ponestane, jednostavno skine štekere i čeka da stara dođe s placa pa da ju drmne struja.

„Valjda bu se frende i meni konačno posrećilo! Bil bi ret!“.

Kako spava na sofi u dnevnoj sobi, u njegovoj jedini inventar čine fotelja pred bijelim zidom, i stolić sa strane. Na čijoj gornjoj polici stoje Zakonik i pepeljara, a na donjoj mini linija i slušalice. Tu se on odmara čitajući statute, pušeći i slušajući plitki tehno. I čeka, strpljivo, da maminjo rikardos.

Morao sam platiti mnogo rundi svoje inicijacije da bi me prihvatili u diskontu. Oduvijek su me smatrali pacijentom. A ja se samo zanosim prazninom. Od kada me posjetila, postala mi je jedinim, kako progoniteljem, tako i utočištem. Neko sam se vrijeme skrivao za sjenom starijeg brata kriminalca, ali i on je u međuvremenu izgubio na težini. Oca nisam upoznao, premda kvartom odavno kruži priča kako je poznati igrač. Preostalo mi je da protagoniste političkih reportaža uobražavam ocem kojeg ću napokon upoznati. Ironično, ali trenutno muškarca u kući glumi naš agresivni pas Prco. Majka poludjela od nemoći da mi pomogne i trajnog je prebivališta u ludari. Usprkos duhovne snage mog najvećeg uzora Seje kojeg krase nindža vrline, te podrške najboljeg frenda Djeda, u životu nikad, zapravo, nisam imao šanse.

U svakom slučaju, mladost naše zgrade koja je obećavala, zakazala je. A kako je Gvozden očeve obitelji naše zgrade još u mladosti tukao i slao po ćevape, naš je izbor predsjednika postao jednoglasan.

*ovo je izvadak iz romana Praznina kojeg je Daniel Bele objavio 2010. godine u izdanju nakladničke kuće Celeber