Ratoboran i pretjerano ponosan, a 'nemaš ga kaj videti' pinč, postavljao se na Golijate među psima bez da bi trepnuo. Napadao je dakako i ljude, ali samo da bi se zastrašivanjem dokazao. No kada bi se netko pokušao obraniti, redovito smo plaćali odštete za ozljede. Nerijetko i za hlače koje su u tužbama svojim cijenama dostizale nevjerojatne iznose. Činilo nam se nevjerojatnim da su u tim ratnim godinama ljudi za običan Levi's plaćali i po 500 maraka, a kruh istom dizali u Caritasu. Ali krivica je bila neupitna, pa su nam za ranjenu taštinu ostali utjehom samo naši kiseli osmjesi.
Od kada je stao na noge, Prco je konstantno nešto 'prcao' što je bilo i uzrokom ponosita mu imena. Imao je svoju bijelu plišanu 'kujicu' po kojoj je danonoćno na trosjedu jahao, a njene izgrižene oči i masakrirana njuškica bili su nam prvi znaci njegove dominantne naravi. Prilikom prcanja bi se toliko uživio da bi mu jajčeka ispala iz mošnji. Po obavljenu poslu cvilio je do iznemoglosti, dok mu se smirivanjem strasti spolovilo ne bi dovoljno smanjilo i jajčeka udobno ugnjezdila u ležište. Naposljetku je prcao sve što je ugledao. I pritom pohotno slinio i zapomagao. Prco je zapravo bio utjelovljenje strasti, a njegov falus u kvartu je već zaslužio kultni status.
Iako nije bio pretjerano izbirljiv i nije propuštao pa i nepriliku, ako već ne priliku, za najdražu od priležnica odabrao je Renatu iz susjedstva. Obzirom da je Renata kao pas pasmine Dingo bila trostruko veća od našeg Prce, mislili smo da će mu biti samo kratkim smirenjem žudnje. Zarobila je međutim Prcino srce i on se u susjedovu vrtu takoreći stalno nastanio. I dok bi se on penjao na stepenice ne bi li dostigao potrebnu visinu, ona bi se strpljivo namještala i uživala u njegovim virtuoznostima.
Idila je, nažalost, kratko trajala. Prco je uskoro bio ubijen! Doslovno na pola pregrizao ga je Vučjak iz susjedstva, nakon što ga je Prco godinama maltretirao i napadao. Ovaj se napokon oslobodio lanca, provukao se kroz ogradu i dohvatio našeg nesretnog Prcu. Prco je izdahnuo dostojanstveno, njegove oči ugasile su se napokon zadovoljene.
Majka je bila neutješna. Krivila se što je bila svjedokom tragedije, a nije ga uspjela spasiti. Naše riječi razbora nisu joj donosile utjehu. Moralo se desiti nešto posebno da bi majka snašla snage prebroditi smrt našega ljubimca. I dogodilo se.
Toga je kasnog popodneva majka pekla uštipke. Odjednom se iz kuhinje zaorio njen radostan usklik:
"Prco se objavio! Evo ga, ponovo među nama!"
Sletio sam u kuhinju i zatekao majku sa vilicom u ruci. I na vilici naboden uštipak. Zabezeknut sam ju promatrao.
"Pogledaj! Priđi bliže i pogledaj! Uvjeri se sam!"
I doista, uštipak je bio identičan toliko nam znanom Prcinom spolovilu. Kao da je netko Prci odsjekao nabreklu mošnju te oko nje sputano omotan pimpek, doslovno izlio i ispekao njegovu muškost. Bila je to prva Prcina objava.
Nedugo zatim primili smo nevjerojatan telefonski poziv.
"Obitelj pokojnoga Prce? Poštovanje! Mi smo Renatini. Renata je upravo izlegla osam malih 'prceka'! Voljeli bi kada bi si barem jednog među njima odabrali..."
Time se Prco se objavio po drugi puta!
Majka i ja odabrali smo najmanjeg u leglu, bijelih šapica. I dali mu ime Ivan. Kako je njegovu dolasku prethodilo navještenje, vjerujemo kako je utjelovio posljednji od devet Prcinih života.
Ivan je poput oca ponosit i strastven, nadasve dostojan njegova imena. Stoga se i sam odaziva na ime Prco. Rado bi ga 'dali', u dobre ruke naravno! Star dvije godine, mješanac dakle Dinga i Pinča, redovno cijepljen, bez rodovnice osim gore navedene. Prodajem. Avanturisti isključeni!
*ovo je izvadak iz romana Praznina kojeg je Daniel Bele objavio 2010. godine u izdanju nakladničke kuće Celeber
