GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Pedeset godina od kultnog Broda u boci Arsena Dedića

Pedeset godina od kultnog Broda u boci Arsena Dedića
ANTOLOGIJA
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 21.03.2021 / 12:44
Autor: Miljenko Jergović
ZAGREB - Pedeset će godina od 1971, i nema nikakve sumnje da će toliki o tome imati što reći. Za mene bila je to posljednja godina: bio sam mali bog, pod čijom se voljom oblikovao svijet i jezik, a onda je sljedeće godine, u rujnu, nestalo svega, jer sam pošao u školu.

Iste 1971. objavljena je knjiga koju ću mnogo kasnije čitati, jedna od posljednjih stvarno utjecajnih i među narodom raširenih pjesničkih knjiga u nas: “Brod u boci” Arsena Dedića. Nakladnik je bio Croatia Concert, ali tako je bilo samo s prvim izdanjem. Knjiga će postati popularna i sveprisutna po nizu izdanja kod zagrebačkog Znanja, najprije u žutoj ediciji ITD, pa u Evergrinu. Znanje je, zaključno s posljednjim izdanjem iz 1988, ukupno objavilo 80.000 primjeraka “Broda u boci”. Zbirka je u međuvremenu rasla, širila se, ali je zadržavan onaj isti predgovor njezina prvog urednika Zvonimira Goloba. Zanimljivo je i ovo: za ediciju ITD naslovnu i ilustracije u knjižnome bloku načinio je Josip Vaništa, a za Evergrin Arsenov prijatelj, i dugogodišnji ekskluzivac Znanja, ikonični beogradski pisac zagrebačkog nakladništva Momo Kapor.

“Brod u boci” u sedamdesetima je bio idealan rođendanski i novogodišnji dar, pogotovo među studentima i studenticama, jer su se unutra nalazile neke amblematske pjesme epohe. “Ne daj se Ines” i “Popodnevna pjesma” našle su se 1974. na LP ploči Radeta Šerbedžije, dvadeset i osmogodišnjeg glumca, dubrovačkog Hamleta, u čijim su se načinu i gesti zametnule velike budućnosti hrvatskoga i jugoslavenskog kazališta, filma i književnosti.

Bilo je to vrijeme kada su imaginacija i autopercepcija hrvatskoga društva, premda politički zagušenog, sa stečenim dojmom da mu Beograd sjedi na prsima, bila kao i u bilo kojoj visokociviliziranoj zajednici, te je budućnost zajednice, naroda i jedinke bila određena romanima, kazališnim predstavama, lirikom, koji će ga zastupati pred Bogom i svijetom. “Ne daj se Ines” i “Popodnevna pjesma” bili su refleksi Zagreba, legitimacijski songovi toga grada, čije je toponime Dedić oblikovao i imenovao, stvarajući Zagreb ne samo za sebe, nego i za urbane naraštaje širom Jugoslavije. Taj njegov Zagreb, iz ovih dviju pjesama, iz dijelova knjige “Brod u boci”, i iz cjelokupnoga njegova ranog opusa, koji je svih tih godina, što iz zavičajno-egzistencijalnih, što iz stilsko-književnih razloga, korespondirao sa Zagrebom iz glazbenih, društvenih i književnih kritika, te feljtona Igora Mandića, bio je prvi sasvim urbaniziran, nefolkloriziran Zagreb, sazidan u našim književnostima, ali i pretposljednji Zagreb, uopće.

Posljednji bit će Zagreb nastao iz pjesama Džonija Štulića. Nakon njega nastupa ništa u devedesetima, koje će se u novom tisućljeću pretvoriti u potpuni mentalni i emocionalni krah, u nemogućnost autorefleksije i u prezir prema književnosti, kazalištu i lirici, te prema svakoj autopercepciji koja nije stadionska ili folklorno ustaška. U takvom će duhu, malo-pomalo, nestajati i Zagreba i Hrvatske, a nestat će i Zagreba u kasnoga Arsena. Ustvari, neće ga nestati, nego će se pretvoriti u mjesto straha, tjeskobe i izgubljene gradskosti. Pritom, važno je reći, neće to kod njega nikada biti dominantno politička gesta. Čak i kada je na Brechtovoj liniji, Arsen je lirik i romantik.

“Brod u boci” naznačio je Dedićevu identitetsku dvojnost, njegovu neprestanu i cjeloživotnu raskoračenost između dviju svojih pripadnosti. Kao kolos s Rodosa, pa još mnogo kolosalniji od njega, Arsen je jednom nogom u Haulikovoj, blizu zagrebačkog kolodvora, a drugom nogom u šibenskom Varošu. I na obje je strane prisutan u neprestanoj odsutnosti i osujećenosti, u osjećaju da je nešto prošlo i da se više nikad neće vratiti. On nastupa, na sceni i u tekstu, s tom maskom šansonijerskog pasatizma, vječite prošlostnosti, minulosti, uspomene kao geste odanosti i pripadanja nečemu čega, zapravo, više nema, ili u čemu se ne može biti. Takav je i šibenski, i zagrebački Arsen Dedić. Ironija, taj mili i nježni Arsenov sarkazam, o kojemu svatko ima neku svoju anegdotu, samo je malter, samo je vezivo zamiješeno od kreča i mlijeka, kojom on veže dva svoja suprotstavljena identiteta. Samo on je bio stopostotni Dalmatinac, i stopostotni Zagrepčanin. I, možda, opet i Igor Mandić. Premda je Mandić sve to u gromkoj negaciji i u samoosporavanju.

U “Brodu u boci” rastvara se Dedićeva Jugoslavija, rastvara se njegova Europa. Njegovo je pjesništvo, pogotovo u svom pretežitom narativnom odjeljku, gdje sve još te 1971. odjekuje Jeftušenkom, novim francuskim filmskim valom, Okudžavom, i diskursom koji bi da cijeli svijet vidi kao veliku čovjekovu porodicu, snažno obilježeno potrebom da se, gotovo aktivistički, sav svijet saspe, salije i stoči u pjesmu. U tom je pogledu reprezentativna jedna Arsenova danas gotovo zaboravljena, inače druga po redu u “Brodu u boci”, koja je tokom sedamdesetih i osamdesetih bila i popularna, i citirana, i tumačena, naslovljena kao “Rodoljubna pjesma”.

Meni je važna, jer je se često sjetim za mojih gotovo uvijek nevoljnih i nevoljkih, mojoj naravi protivnih, putovanja po europskim književnim poslovima. Čuda na tom putu – koji je, evo, zastao milošću epidemije – vidim, čujem i doživim, ali mi je vrlo teško da išta od toga zapišem, a pogotovo da i od čega toga načinim fikcionalnu priču, da išta od toga umilostivim u lirsku sliku. Kao da je pejzaž u svim tim njemačkama, poljskama, ukrajinama, austrijama, švicarskama, italijama za mene zatvoren i zakovan, kao da pred njim stojim bezruk i nijem, da bi mi se najednom otvorio tamo u Grazu, u Trstu, na Krasu, u Primorskoj i u Ljubljani, gdje počinju moje lične i porodične historije, pa onda i kamenje uz cestu, livade, i krave na tim livadama imaju što da kažu, za razliku od kamenja, livada i krava u onome prethodnom svijetu.

“Rodoljubna pjesma” govori o tome zašto on ne može ništa da napiše u Moskvi, u Francuskoj, u Salzburgu, Bruxellesu i Pragu. Sva ta mjesta su, kaže Arsen, “samo izmijenjeni oblici moje samoće”. Možda je to provincijalno, možda pjesniku “Rodoljubne pjesme” nedostaje svjetskosti i širine duha, pa ga ja, kojemu toga svakako nedostaje, tako nježno posvajam, i na njega se pozivam, ali istovremeno vjerujem u to da je ljudima koji se svugdje jednako osjećaju, našim ljudima kojima je njihov svijet u Zagrebu, kao i u Pragu, Bruxellesu i Salzburgu, i da im je, više od toga, njihovo u Pragu, Bruxellesu i Salzburgu još veće i prisutnije nego u Zagrebu, zapravo oduzet svaki osjećaj za priču, za prisutnost i za pripadanje. Naravno, ne mislim na pripadanje narodu, jer narodu pripada svatko kome to treba i tko bez toga ne može, nego mislim da pripadanje određenoj slici svijeta, njenom sadržaju i legendi.

U “Brodu u boci” je i pjesma koja objašnjava što ta legenda znači, “Stara cura”. U njoj zadnja strofa ovako ide: “Nikad nije izlazila,/ a i da je pošla s nama,/ za ruglo bi bila svima,/ zato jer je bila sama.” Čitatelj (ili slušatelj) naježi se sav, podiđe ga povijest pokoljenja, njegovoga i svih prethodnih, i nije ga previše briga je li ovo velika poezija – a zapravo jest – jer je u tih dvadeset riječi sva antropologija, psihologija i sociologija njegova svijeta. U tih dvadeset riječi roman je od tisuću stranica, mediteranska Ana Karenjina.

U drugom dijelu “Rodoljubne pjesme” Arsen Dedić nabraja što mu je potrebno da napravi “malo reda u svojoj duši” i da napiše pjesmu: “jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković – Šibenik, uvaljana u jaru, zlato i kamen”, pa “modra zagrebačka kiša sredinom rujna”, i “moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran”, i onda, posljednje spomenuto, na mjestu na kojem se u pjesmi spominje ono što je najvažnije, “‘Slobodna Dalmacija’ i slika u novčaniku”.

Nema više Arsena, mrtvi smo i mi njemu, i sve mi se rjeđe dogodi da u redu u samoposluzi ispred sebe vidim kako se u nečijim rukama rastvara novčanik, a u njemu, u plastičnom prozorčiću, slike unuka, djevojaka, mrtvih sinova. Ali svejedno, legenda o slici u novčaniku postoji, a postojala je i prije nego što je bila upisana u stih, kao što postoji i legenda o Slobodnoj Dalmaciji. Hrvatska, pak, postoji upravo onoliko koliko postoje Slobodna Dalmacija, Arsen Dedić (makar i mrtav) i “Brod u boci”. Učini li nam se da nestaje svega toga, a da Hrvatska i dalje postoji, budimo sigurni da smo žrtve privida. Hrvatska nestaje s posljednjom slikom u novčaniku, u redu pred blagajnom u samoposluzi, dok disciplinirani kupci drže razmak od dva metra. I može je spasiti samo ta slika.

www.jergovic.com

Tagovi: Miljenko Jergović, Arsen Dedić, Šibenik, Slobodna Dalmacija, Branimir Johnny Štulić, Brod u boci, Igor Mandić, Zagreb, Rade Šerbedžija
PROČITAJ I OVO
Gavellin Posjet stare dame premijerno u KUC-u Travno
TEATAR
Gavellin Posjet stare dame premijerno u KUC-u Travno
ZAGREB - Nova predstava GDK Gavelle "Posjet stare dame", premijerno odigrana u četvrtak u režiji Dore Ruždjak Podolski, oživila je na sceni KUC-a Travno crnu komediju švicarskog dramatičara Friedricha Dürrenmatta kao zavodljivu svevremensku tragi-grotesku prožetu elementima magičnog realizma.
Animafest objavio konkurenciju VR Animacije
FESTIVALI
Animafest objavio konkurenciju VR Animacije
ZAGREB - Svjetski festival animiranog filma - Animafest Zagreb predstavlja službenu selekciju odabranih projekata u kategoriji Natjecanje VR Animacije, koje će publika moći pogledati od 7. do 12. lipnja 2021.
Predstavljen hrvatski nastup na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu
BIJENALE
Predstavljen hrvatski nastup na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu
ZAGREB - Projekt "Togetherness / Togetherless" povjerenika Idisa Turata predstavljat će Hrvatsku na 17. Venecijanskom bijenalu - međunarodnoj izložbi arhitekture, koji će se održati od 22. svibnja do 21. studenog, nakon što je prošle godine odgođen zbog pandemije.
Taj predivni Peking uskoro na programu HRT-a
DOKUMENTARNI SERIJAL
Taj predivni Peking uskoro na programu HRT-a
ZAGREB - HRT od 12. svibnja počinje s emitiranjem dokumentarnih filmova pod nazivom Taj predivni Peking. Riječ je o jednom od najgledanijih dokumentarnih serijala posvećenih kulturi, načinu života, tradiciji i urbanom ritmu jedne od najvibrantnijih svjetskih metropola, u kojoj živi više od 20 milijuna stanovnika.
Zagreb: Odgađa se Floraart
ODGODA
Zagreb: Odgađa se Floraart
ZAGREB - Odgađa se međunarodna vrtna izložba "Floraart", koja se na zagrebačkom Bundeku trebala održavati od 10. do 16. svibnja, priopćeno je u četvrtak iz Ureda uprave Zagrebačkog holdinga.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE