Recenzent knjige Davor Šalat ističe kako se pjesnik ovom zbirkom vraća poeziji u stihu, što prirodno posljeduje znatnijim korištenjem izraznih paralelizama, odnosno raznovrsnih ponavljanja nekih riječi, sintagmi, gramatičkih konstrukcija, asonanci, aliteracija, epifora i anafora, pa čak i - vrlo rijetkim - rimama.
Sve to ponešto smanjuje udjel naracije, odnosno sintagmatske osi koja preferira metonimičnost, a uvećava ulogu paradigmatske osi, odnosno metaforičnosti i refleksivnosti, napominje Šalat i dodaje kako Babićeva poezija sada još naglašenije nastoji na istodobnom ocrtavanju prisnoga prostora te njegovoj refleksivnoj i simboličnoj univerzalizaciji.
Radi se, naglašava, s jedne strane o diskretnom i letimičnom ocrtavanju ambijenta obiteljske kuće i okućnice te nekih najprisnijih odnosa - otac i sin.
Ti prostori i odnosi kao da su dozvani iz prošlosti istodobno su prisutni i odsutni poopćuju se i nerijetko bivaju stanja ljudske egzistencije, ističe Šalat i dodaje kako se osobito istodobna konkretnost i produhovljenost u evociranju krškoga ambijenta i njegova univerzalizacija postiže smirenim poetskim stilom bez naglih emotivnih udara, funkcionalnom metaforikom i stalnom refleksivnošću kojom lirski subjekt kontrolira tekst te, u isti mah, preispituje samog sebe i sam postupak pisanja pjesme.
Ocjenjuje kako Babić nerijetko odustaje od snažnije retoričnosti i neobičnog leksika baš zato da bi izraznom jednostavnošću postigao autentičnost preobraženog poetskog svijeta, dojmljivost sugestivnih slika, kondenziranu misaonost i egzistencijalnu osvjedočenost.
Šalat tvrdi kako je za Babićevu raniju poeziju karakteristična stilska heterogenost, odnosno neobična mnogolikost poetičkih modusa.
Osobito su, smatra, kvalitetne njegove zasad zadnje dvije zbirke pjesama pod naslovima "Koncepcija vrta" za koju je 2015. dobio nagradu Tin Ujević Društva hrvatskih književnika i "Pogledi".
"Uspjeli omjer misaonosti i slikovnosti, skladne sintakse i značenjskog bogatstva omogućuje ovome pjesništvu odmicanje od svake prigodnosti i stvaranje zbilje naizgled bliskog, a ipak u velikoj mjeri preobraženog poetskog svijeta", napominje i dodaje kako poezija koja dok se ispisuje, ujedno gleda i misli samu sebe, reflektira procesualnost same svijesti, intencionalnost svakog pogleda te predmet promatranja, odnosno sve elemente vidljivoga svijeta koji ulaze u tekst.
To se pjesništvo, ocjenjuje, u svome "istodobnom stvaranju i rastvaranju vidljivog", neprestance pita o pretpostavkama vlastite percepcije i spoznaje pa izvodi fenomenološku redukciju kojom se s pojavnoga dolazi do "zrenja biti", do "čistih" spoznajnih akata.
Književnik Ivan Babić rodio se 1961. u Imotskom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i ruski jezik i književnosti. Prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika. Zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba. Objavio je više knjiga poezije, među kojima i zbirku "Kasna molitva prstiju" i "Zvizda". Godine 2015. dobio je nagradu "Tin Ujević" za knjigu "Koncepcija vrta".
