Nindža odelo

Kako bi u svojim vjernim čitateljima i budućim borcima za pravdu raspirilo kreativan žar, uredništvo je raspisalo natječaj za kratku priču. U skladu sa tematikom priče o nindži koju je bilo potrebno napisati na poleđini razglednice, nagrada je bila ništa manje nego „nindža odelo“.

Sejo se često zamišljao u ulozi kontemplativnog nindže duboke starosti koji nakon burnog života pod vodopadom strpljivo očekuje smrt, u promišljanju svrhe. Mogućnost osvajanja nindža odela učinilo je da njegovo snatrenje napokon poprimi realne konture. Ipak bih mogao postati nindžom! Sa ne pretjeranim naporom, ali zato znatnom nadom, napisao je na poleđini razglednice kratku priču o nindži. I nastavio sanjati.

Već sljedeći broj Crnog pojasa proglasio je Sejino ime pobjedničkim. Njegova priča o umornom nindži koji se nakon teškog zadatka okrijepi u moru, ali jao, pade pod čari predivne djeve i biva ubijen pri zalasku sunca, koje je odgovaralo izboru razglednice, osvojila je uredništvo. Nije ga se dojmila lukavost nindžina protivnika koji je u liku predivne djeve poslao ubojicu, već slabost kao utješna ostavština ljudskosti u osobi izgrađenog nindže. I Sejin se san ostvario! Ali istom postao morom!

Ubrzo su svi u autobusu kojim smo se vozili u školu znali kako je Seji počinjena nepravda. Pa već je mjesec dana otkako je osvojio nagradu, a paket nikako da stigne! Skrhana duha i suznih, dioptrijom povećih očiju već je i bakama svjedočio svoju agoniju. Usplahiren, pokazivao im je svoje ime i adresu odštampane u kultnom listu za mlade. Blizina rata koja nas je strašila ipak je mnogima ostavila po koju utješnu riječ za Seju. Ipak neutješan, mislio je uvijek jedno:
"…ma samo neka pošalju nindža odelo. Pa neka ratuju koliko ih volja!"

Ne imajući kućnoga telefona, već je mnogo puta telefonirao iz pošte u Beograd, skupivši novac odricanjem od užine.
„Nindža odelo je poslano na vašu adresu, mladiću. Bilo bi lepo od vas da nas više ne uznemiravate!“
Ravnodušan odgovor koji se ponavljao poput snimke nije snažio nadu. Samo možda nastavak „Za domovinu sa Titom, NAPRIJED!“, koji je instinktivno dodavao njegov nagon za samoodržanjem, izmamio bi mu kiseli osmijeh na lice.

Konačno se i zaratilo, ali Sejo je u fokusu i dalje imao samo jedno. Skupio je dovoljno novca za obračun sa uredništvom Crnog pojasa, pa se odvažio za svoj san izboriti vlastitim snagama! Odlučnost za suprotstavljanje „agresoru“ zračila je iz svakog njegovog pokreta, a pogled je mnoge i uplašio.
Neljubazan glas žene iz uredništva konačno je izišao iz klišeja pristojnosti i licemjerne trpeljivosti među narodnostima drage nam bivše SFRJOT, te mu sasu u lice:
„Slušaj USTAŠO! Nećeš da dobiješ nindža odelo, jel' jasno!?! KLIK“

Sejo je neutješan u telefonskoj kabini još dugo plakao, a drage službenice ga grlile i ronile suze sa njime! U to je vrijeme svatko imao za čime plakati.
A onda se Sejo poput Feniksa izdigao nad svojom tragedijom i usnuo ponovno:
„Postat ću breakdancer! Ili se kaže brakedancer? Nema veze! Tu me neće nitko slomiti!“
Rječniku stranih riječi nije se vračao!

*ovo je izvadak iz romana Praznina kojeg je Daniel Bele objavio 2010. godine u izdanju nakladničke kuće Celeber