Savršeno sam smotao joint, a gestikulacija tijekom motanja pri prepričavanju dogodovština bila je filmska. I dok je njeno društvo zavoljelo moj nastup, premda su 'došli na joint', a ne na kazališni monolog, ona je doslovno 'pljugala moju spiku'. Rolanje jointa inače lako postaje platformom izvještačene taštine, posebice za osobe slabijeg karaktera. Čežnja za 'ustonirati se' vrlo je primjetna na hašamanima koji nestrpljivo očekuju dim. Ako si sretnik koji rola, ista je u tebi utažena već samim igrokazom, pa se sadist u toj ulozi lako otkriva. On će beskrajno dugo raditi filtar, mrviti hašiš ili pak spajati rizle, samo da bi se naslađivao tuđim apetitom.
I pritom voditi glavnu riječ, glasno se i dugo, često i sam smijati svojim forama, dok će ostali dahtajući očekivati 'završni liz'. Kada je joint napokon smotan, rijetki od sladokusaca neće pokušati pozvati 'manjaču', taj vokativ dozivanja jointa u svome smjeru. Jer jao, što ako je društvo poveće pa te joint i ne dopadne, obzirom da je uzimanje po dva ili tri dima postalo već defaultnim. A tako nas je udaljilo od onog 'nevinog' duvanja u zajedništvu, kada se indijanski uzimalo svega po dim i 'smotuljak' brzo slao dalje, bez zalizivanja i 'pazi kako gori' suvišnih primjedaba.
Smotao sam ga dakle prilično brzo i gotovo samaritanski, svojim dobrim vicevima pasivnim sudionicima jedva ostavljajući razloga za nestrpljenje. Čak štoviše, mnogi se iznenadio kako ga je dim brzo dostigao, jer se već i prije duvanja dobro nasmijao. Eto, to je bila moja igra. Igra kojom sam vjerovao osvojiti moju muzu motanja. Već slijedećeg sam je dana nazvao i ne trateći vrijeme na objašnjenja otkuda mi broj, kao iz puške ispalio:
"Mačak, kada se gledamo?"
Poput iskusne brijačice, nije se dala smesti:
"A sviđa ti se brijati po speedu? Imam neki mršavi mrm, kaj veliš da povučemo zajedno?"
Jedva sam se stigao obliznuti, a ona mi je već rekla mjesto i vrijeme rendez-vousa, pa znalački spustila. I time raspršila sumnje o mojoj izravnosti za koju zaljubljeni tvrde da otima čar romantici. Jasno je da ni ona ne želi gubiti vrijeme na trivijalnosti, bespotrebne uvertire i zaplete, kada su stvari jasne. 'Imam ju po dinar', rekao sam si u bradu i nasmiješio se.
Na dogovor sam, po običaju, kasnio i time pokušao prikriti koliko sam se zanio i zagrijao. Ali kada sam primijetio kako ona oko dogovorenoga mjesta kruži, jednako ne želeći stići prva, pred očima mi se otkrio beskrajan put nadmudrivanja, osvajanja i glume koji nas očekuje. Upravo ono što sam tražio. To je komad za mene! Tek što sam sjeo i naručio piće, sva zapuhana uleti i ona u kadar.
"Sori kaj kasnim, nisam mogla stići prije!"
"Mišu, nemoj mene lakirati! Ko' da te nisam skužil kak' zujiš okolo..."
Nakon dobronamjerne 'daj budalo' pljuske koju sam stoički primio, nasmijali smo se igri o lažnim dojmovima kojom smo startali. Time i probili prvi led pri upoznavanju. Očito je da smo oboje brijači.
"Mislim mačak, jasno je da sam ja napravil prvi korak! Ti samo prati igru..."
"Igru, ha? Ajde onda ako si takav frajer, reci zašto si me nazvao."
"Ja ti nemrem prestat mislit na tebe od kad sam te ugledal. Nemoj se pravit Danica, sjećaš se, ono na cvjetnom, ne?"
"A kaj si ti to misliš?"
"Pa niš ono, ti i ja lagano za rukice, ono zalazak sunca i tak. Sapunica i kreveljenje, ne? Primanje i davanje, hahaha"
"Hahaha Daj Vajt, kaj ti je? Od čega si ti tak spaljen?"
"Ma ne, velim ti! Ponovo sam počel nekaj brijuckat sa bivšim komadom, ali nemrem tebe istjerat iz glave..."
"Joj daj, koja jeftinjonja! Ajmo radije do mene povuć 'brzinu'. Tu sam odmah iza ugla..."
"Znam srećo, znam! Raspital sam se ja o tebi, kaj ti je? A vidim da si i ti zagrijana da ti saznam konfekcijski broj, hehehe"
Za svega par minuta, našli smo se u njenu luksuznu stanu visokih stropova u samome centru grada. Nisam stigao ni trepnuti, a lajne speeda njenim su spretnim pokretima već bile servirane. Džentlmenski sam insistirao da ona ipak povuče prva, i stao ju hraniti pričom. Razgovor je međutim vrlo brzo počeo gubiti tok i počeli smo se fulavati. Ne bih niti dovršio misao, a ona bi već plasirala novu temu. Pukotine u razgovoru sve su me snažnije zbunjivale, a od primisli kako ne vodim igru osjetio sam kako se doslovno skupljam u sebe. U svijesti su mi sve glasnije tutnjile misli iz pozadine, progovarala je moja inferiornost koju sam oduvijek osjećao prema 'bogatunima iz centra'. Već pomalo očajnički pokušao sam se uzdignuti do njenih visina svojom 'općom kulturom' koju sam, 'uzgred budi rečeno', pokupio na ulici. No ona me drsko prekinu dignuvši majicu ponad pupka.
"Ti se sviđa moja tetovaža?"
'Koja flešina!?!' pomislio sam. 'Jel me to speed tak šamara il' kaj mi je, čovječe?'
Nad trodimenzionalnim trokutom koji joj je okruživao pupak stajao sam razjapljenih usta.
"Jesi li vidio kada takav trokut? Jel kužiš kako se izvija sam u sebe? To ti je takozvani Penrose triangle, nemogući objekt, kužiš me? Daj pogledaj malo izbliza, kaj si zadrvenio!?! To ti je kao neprekinuti niz, vječno možeš tražiti izlaz.."
"Zakon" jedva sam nekako izustio i vrtlog misli me uvuku u labirint.
'Izlaz? Iz ovog labirinta u koji sam se doveo, ili? Ček' malo, kaj ja to brijem? Daj mala te zove da joj strgneš tu majicu i hitiš se na nju, kaj si takav papak? Ili se poigrava sa tobom? Htel si se pokazati jako pametnim, a ona te tak izokrenula u spiki! Nisi ti njoj dorastao, niti bilo kome od njih! Ne spadaš ti tu burke! Ili brijem? Sve su one iste, samo ova ima malo fancy spikicu, isfurava se, kaj ti je? Umjetnost i te brijice, ne! Ono, slike po stanu, licemjerje više srednje klase…'
Misaoni nered naglo se prekinu kada me snažno povukla za ruku. Odjednom smo se našli na ulici i osjetio sam povratak tla pod nogama.
"Ja ti gibam na jedan party! A kam si ti brijao danas?"
"Molim? Pa ovaj, kaj nećemo ostati zajedno!?! Kak si si ti to zabrijala!?!"
"Ma joj banana, frendica mi slavi ročkas danas, pa moram gibati!"
"Daj malena, kak si tak grbava? Pa nemreš me ovak ostaviti na cesti, ko' zadnjeg papka!"
"Joj sori, znam da sam usrala, nadoknaditi ću ti! Pa daj, dođi na party u 'Gjuru' kasnije! Ja moram još trknuti po neke bonkase.."
Tu se ona istrgnu i izgubi se u gradskoj vrevi.
'Usrala se! Ona se usrala, a ne ja! I zgibala! Ja sam se samo malo izgubio, speed je fakat jak! Sada je moja!'
Nakon lutanja gradom i brojnih sudara sa vlastitom savješću, kaos informacija koje su mi brujale glavom iznjedrio je napokon odluku. Naspidiran kao zvijer gotovo sam uzviknuo: 'Idem po nju!'
Odlučan i jasna cilja, poput šerifa sam uletio u bombonima 'nazobanu' želatinastu masu drogiranih partijanera. I našao ju u trenu. Doslovno se prenerazila kada me ugledala. I šutjela! Kao na ispitivanju, šutjela!
Duga noć klišeiziranih kontakata sa zvučnom kulisom katastrofalnog techna, kulminirala je kada sam ju napokon odveo na joint, potom i otpratio kući. Cijelim sam putem mljeo gluposti, zašprehavao ju, no nisam uspio ostrugati rumen njenih crvenih obraščića. Niti umiriti njene oči koje su za sobom krile bliskost živčana sloma. Pred kućnim pragom, poljubila me u obraz, ispričala 'kaj se tak zgubila i zbedirala' i otrčala nazad u svoj horor. Ohrabren njenim strahom i dakako poljupcem, zaputio sam se kući. Odlučio sam popiti kavu da malo primirim naspidiranu turbulenciju pojačanu bombonom koji sam čvaknuo tijekom noći. Cura za šankom bila je interesantna. Za priču, dakako, jer ja sam zauzet! Nisam dva puta trepnuo, a ona mi se zahvalila što sam joj spasio dosadnu jutarnju šihtu, jer već eto odlazi kući. Bilo je dva sata popodne. Kratku sam kavu cuclao skoro 6 sati!
Po dolasku kući malo sam legao, ali već za par sati zazvonio je telefon. Bila je to ona!
"Hoćemo li se naći?" pitala me, a ja zaplovio u beskraj:
"Naravno, stižem!"
Konačno je postalo nesumnjivo, Hana je moja cura! Nisam niti slutio koji me košmar očekuje!
Cijelu se večer držala rezervirano, nastojala da se više držimo društva nego da brijemo sami. A ja sam izgarao od čežnje, doslovno. Prisnosti kojoj sam žudio, suprotstavila se rezervirano, plaho i nesigurno, što me joj više palilo. Jedini moment pažnje sa njene strane mogu zahvaliti napljuganom Saši, koji me tijekom duvanja neobzirno upitao ne brijem li ja to ponovno sa Evom. Bio je toliko razvaljen da nije niti shvatio kako sam u društvu sa Hanom. Ili smo mi i na van bili toliko daleki? Teško je reći kako smo izgledali zajedno, ali prije no što sam odgovorio, susreo mi se pogled sa Haninim, gotovo predanim i siguran sam odgovorio:
"Ma ne, kaj ti je! Eva je daleko iza mene!"
No moja se drama odmah potom nastavila. Otpratio sam ju kući i rastali smo se udaljeniji no toga jutra. Počeo sam ludjeti, kolebati se unutar sebe. Obećao bih si da ju neću nazvati no napokon bih pokleknuo. Ili bi ona nazvala, i time palila žeravicu nade unutar mene. Počeo sam vagati svaki njen pokret, napljugan do krajnosti racionalizirati njeno ponašanje. Izravnost kojom smo startali pokazala se izgrađenom na lažnom samopouzdanju, kojega sam u naletima stao snažno gubiti. Sada smo se te izravnosti bojali. Ja sam se nadao, a ona tražila strpljenja. I duvali smo, izgubljeni nas dvoje, duvali do iznemoglosti koja nas je otvarala i nasmijavala samo na površini. U nutrini smo ostali beskrajno daleko.
Prava farsa započela je kada je Hana na svoje insistiranje u druženje uvela svoju frendicu Bojanu Scarface. Nastojala ju je spojiti sa Djedom. Gadila mi se pomisao na double dating, ali u trenucima očaja bio sam spreman dati joj i bubreg da me zatražila. I tako smo nas četvero duvali, fulavali se gotovo dva tjedna u agoniji. Ni koraka dalje, ni koraka bliže. Napokon mi je rekla:
"Vajt, sori kaj je tak ispalo. Jednostavno nisam spremna. Nije problem u tebi, ja sam u banani! Idem sutra na more."
"Halo? More? Pa dobro, možda bi bilo bolje da se zaželimo malo jedan drugog, a i malo da se stvari slegnu. Malo smo krivo startali, kaj veliš? Kada se vračaš?"
"Za tri mjeseca."
"Shit!"
Tu mi se zamračilo pred očima. Rastali smo se ipak bez svađe. Ja sam demonstrativno i nisko-buđetno odglumio nekakvu ljutnju i razočaranje. I otišao. Zauvijek! Mislim, totalni burek!
Nakon par dana ipak me nazvala i ulovila me u groznici.
"Trebala bih ti vratiti ploče. Dođeš do mene? Sutra putujem."
Nadu koja se zažarila ugasio sam ironijom. Našli smo se u parkiću pred njenom zgradom, izmijenili kratak dijalog koji smo pokupili svaki iz svog filma. Kada je napokon krenula, zaustavio sam ju:
"Micek, čekaj malo. Imam nekaj za tebe!"
Iz džepa sam izvadio kutijicu za prsten. Promatrao sam joj oči, naslađivao njenim predbacivanjem samoj sebi. I nastavio:
"Volio bih da ti ovo pokaže koliko mi je bilo stalo do tebe. Neka te ovo podsjeća na par trenutaka sreće koje smo doživjeli zajedno."
I dok su joj se obraščići žarili, pružio sam joj kutijicu. Zamolio sam da ju otvori, a njene grudi stale su se tresti od uzbuđenja. Nakon kratkog i uznemirenog promišljanja, napokon je snašla hrabrosti. No mjesto prstena unutra je bio papirić na kome je pisalo '1:0'; za mene naravno! Opalila mi je pljusku, istovjetnu onoj sa kojom smo i počeli. Nasmijali smo se i zagrlili. Nismo si imali što više reći.
