Mario Mirković: Glazba je najvažniji pokretač

Karijeru je počeo još 1976. godine, s nekih šest i pol godina. S toliko godina ja sam tek naučio kako se kulturno ponašati za stolom, no Mario je tada već učio glumu u Zagrebačkom kazalištu mladih. ''Prokletstvo'' glumaca je kad ih pamte samo po dječjoj karijeri. Srećom, Mario nije time obilježen niti opterećen.

Od dramskih predstava, ''Smogovaca'', ''S.P.U.K.-a'', ''Tajne starog tavana'' pa sve do ''Nausikaje'' mogli smo pratiti njegovu uspješnu transformaciju u zrelog glumca. Kako su obojica braće vrsni glumci neosporno je da je proradila genetika. Mario Mirković je sudjelovao u brojnim serijama, sinkronizirao je animirane filmove, glumio. O njemu ćete malo toga pronaći, pa, hajmo saznati nešto više o Mariu Mirkoviću.

SEEbiz: Nedavno smo razgovarali s Borisom o glumi, no Vi ste, zapravo, ''krivac'' da se danas obojica bavite glumom?

Mario Mirković: Pa da, te davne 1976. godine mama me dovela u tadašnji PIK u Preradovićevu 16 i od prvog dana sam se zaljubio u kazalište….još i danas pamtim taj miris osmice (tako se zvala soba u kojoj je učilište održavalo satove glume). Tog dana bila je proba za predstavu Čudnovate zgode šegrta Hlapića i s našom pedagoginjom Slavenkom Čečuk smo radili improvizacije na tu temu. Bio sam opčinjen i čim sam došao doma sam mami, tati i bratu prepričavao kako je u tom kazalištu čarobno i kako izgledaju te improvizacije. Vjerojatno je tada moj buraz skužio da bi se i njemu tamo svidjelo pa je tako ubrzo nakon mene i on došao u ZKM-ovo učilište. Proveo sam tamo zapravo cijelo djetinjstvo, a kad sam upisao ADU bio sam i stipendist ZKM-a. Jako volim ZKM...

SEEbiz: Bili ste omiljeni lik u ''Smogovcima''. Mnogi dječaci su htjeli biti pametni kao Vaš lik. Neosporno, bili ste i tiha patnja djevojčica, kasnije djevojaka. Kako se sad, s odmakom, prisjećate tih dana?

Mario Mirković: Iskreno, nisam bio svjestan te popularnosti jer je meni to sve tada bila igra. Istina, nisam se morao jako truditi oko cura. hahaha…..Sad vidom kako sam jako rano otkrio „prednosti“ i mane popularnosti. Nekad mi je pomogla a nekad baš i nije. Sve je mač s dvije oštrice, mudro ću zaključiti...

SEEbiz: Uz glumu, razvili ste i posebnu ljubav prema glazbi? Išli smo i u istu glazbenu školu? Koje sve instrumente svirate?

Mario Mirković: Da, to je moja velika ljubav i glavni pokretač svega MJUZA. Htio sam se upisati na bubnjeve, ali su taj smjer ukinuli. Onda sam rekao da bih na gitaru, ali su mi rekli da sam prestar pa sam silom prilika završio na klarinetu. Nije mi bio taj nesretni klarinet prvi izbor, ali sam imao fenomenalnog učitelja Rikarda Šumana koji je predavao i gitaru pa sam zadnji razred dolazio na sat klarineta s gitarom. I tako sam uz klarinet malo prčkal po gitari, pa u kazalištu u kojem smo igrali mjuzikle bili su i bubnjevi, pa malo bubanj...tak da danas svašta nešto po malo sviruckam. Kad sam malo narasel, počelo me fascinirat snimanje glazbe i tu sam se definitivno zaljubio u svu glazbu, u sve instrumente, u zvučnike, mikrofone i mogel bi sad o tome dugo pričati...

SEEbiz: U kojem smjeru je krenula vaša glazba? Kantautor ste? Kojoj glazbi naginjete?

Mario Mirković: Pa kako sam u kazalištu, naravno da mi je sve krenulo s kazališnom glazbom za predstave. To mi je uvijek nekako bilo lako jer dok radim predstavu kao glumac jako dobro kužim atmosferu te priče a glazba je atmosfera. Ali kad ne igram u predstavi onda mi je strašan izazov napraviti glazbu i zapravo se tu sam sa sobom natječem i tražim i istražujem jer imam i više vremena i jer se ne moram baviti još i glumom. Ali kad bolje pogledam sve je to isto gluma, glazba, slika. Rekao bi moj prijatelj slikar i muzičar Mario Tomas glazba je slika, a slika je glazba. Ako moram naginjati nekoj glazbi onda je to uvijek funk iako glazba je slika a slika je glazba. Volim svu mjuzu. Baš svu.

SEEbiz: Čini se da ste većinu svoje kreativnosti usmjerili prema kazalištu?

Mario Mirković: Jesam, ali paralelno furam kazalište i glazbu i u nekom periodu života malo više potegnem s mjuzom, a u nekom s kazalištem. Zapravo se jako brzo zasitim pa stalno tražim nove izazove. Mrzim rutinu, ne volim da su mi dva dana za redom ista.

SEEbiz: Jeste li boem? Zapravo, što je to boemština u današnje vrijeme?

Mario Mirković: Nisam boem, a što je boemština fakat ne znam. Onda možda i jesam boem…

SEEbiz: Na kojim projektima ste sada angažirani? Kako se kreativno prilagođavate novonastalim uvjetima?

Mario Mirković: Sad jedino kaj radim su ovi spotići u kockicama i to sve naravno humanitarno, ali sa svojim klincima u studiju često sviruckamo i pripremamo se za izlazak iz zatočeništva...

SEEbiz: Borisa sam pitao o televiziji nekad i sad, o Zagrebu, o ''osamdesetima'' kad se tulumarilo po stanovima, sviralo po parkovima, plažama. Kakve uspomene nosite na to vrijeme odrastanja? Ponekad pogledam kućne koncerte na stranici Tatjane Cameron – Tajči, i oboje smo zaključili da nedostaju ta obiteljska druženja uz gitaru, pjesmu…?

Mario Mirković: Pa, moram priznati da ja i dan danas tak živim , nisam nikada napustio taj način odrastanja i dan danas sviram s prijateljima po kućama po plažama jedino smo parkove izbacili… ali se družimo na livadama…. To je slično. Dobro, ovih zadnjih dva mjeseca baš i ne, ali inače bez druženja ništa ne bi imalo smisla. Normalno da se sjećam i tih bajnih osamdesetih i baš zbog uspomene na njih probal bum ih produžit kolko se da……

Mislim da svako vrijeme nosi svoje jer ja sam slušal kao klinac priče mojih staraca koji su ružili po plesnjacima i htio sam živjeti u njihovoj mladosti a evo sad moji piceki (moja djeca) pate za vremenom moje mladosti. Al bilo je fakat jako dobro… Lap, Kulušić, ma na zdencu smo visili ispred HNK …stari Cvjetni Trg mi je bil kao dnevni boravak. Buraz i ja imali smo band. Pa koncerti svako malo, i to na otvorenom... A vidi nas sad...