Riječ je o multimedijalnoj instalaciji kojom se Hrvatska u lipnju prošle godine predstavila na Praškom kvadrijenalu scenografije i scenskog prostora, i to iznimno uspješno – Ivanu Marušiću Klifu tom je prilikom dodijeljena i nagrada Excellence in Performance Design. Izložba obuhvaća Klifove suradnje s drugim umjetnicima kao što su Ana Hušman, Zlatko Burić Kićo, Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo i Branko Brezovec, a izvorno je nastala u organizaciji HDD-a i Ministarstva kulture RH, u kustoskoj koncepciji Marka Goluba i Maše Milovac. Postav u Laubi njena je zagrebačka premijera, a izložba ostaje otvorena do 16. ožujka 2020.
VIŠE O IZLOŽBI (iz teksta Marka Goluba i Maše Milovac):
"Izložba / instalacija Klizanje u nepoznato predstavlja multimedijski rad hrvatskog vizualnog umjetnika Ivana Marušića Klifa većinom u području kazališnih izvedbi u proteklih nekoliko godina. Proistekao iz njegove individualne umjetničke prakse i kolektivne kreativne dinamike izvedbenih umjetnosti, Klifov rad u kazalištu bavi se transformacijom prostornih i vremenskih okvira scenskog prostora primjenom slojeva digitalnih i analognih slika. Klifa ne zanima stvaranje bešavne kazališne iluzije u kojoj jedan prostor imitira neki drugi, nego prostor čini aktivnim sudionikom izvedbe, oblikujući ga kao vibrantnu, kinetičku ekstenziju tijela i radnji izvođača. Koristeći statične i pokretne videoprojekcije, osciloskope kontrolirane vlastitim softverom i niz drugih tehnika, Klif pretvara scenski prostor u nešto poput glazbenog instrumenta. Metaforu glazbe ne koristimo olako. U kazališnom kontekstu, Klif djeluje u svojstvu aktivnog člana kreativnih kolektiva, ne u izdvojenoj ulozi scenografa.
U radu s umjetnicima kao što su Zlatko Burić, Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, Branko Brezovec i Ana Hušman njegov se pristup oslanja na sinergiju s ostatkom tima koji koncipira i izvodi predstavu. Klif najčešće upravlja svojim tehničkim instrumentima uživo, u sinkroniji s drugim izvođačima, poput člana benda. Kolaži najrazličitijih digitalnih slika, osciloskopska svjetla, glasovi, sjene i pokreti izvođača, teksture fizičkog prostora zajednički stvaraju osjećaj začudnosti i izvedbe toliko guste da se čini kao da bi u bilo kojem trenutku mogle skliznuti u nepoznato. Predstaviti dizajn scenskog prostora u izložbenom kontekstu uvijek znači izazov. Ova izložba na njega odgovara oblikom “crne kutije” čiji se unutarnji i vanjski sadržaji međusobno nadopunjuju.
Ekrani na vanjskim zidovima prikazuju videointervjue s vizualnom dokumentacijom o odabranim predstavama, projektima i suradnjama, posebno se osvrćući na kreativne procese te narav i ulogu Klifovih medijskih intervencija. Unutrašnjost instalacije predstavlja audiovizualni spektakl oblikovan iz ponovno prisvojenih multimedijskih elemenata korištenih u predstavljenim projektima koji se s vremenom razvija, rekonfigurira i stvara nova iskustva za gledatelja. Kao što je sav Klifov rad za kazalište strogo odgovor na specifične kreativne zadatke i tehničke okolnosti, tako ga i u ovoj instalaciji nalazimo kako ih adaptira za novo konceptualno i fizičko okruženje Praškog kvadrijenala."
VIŠE O UMJETNIKU:
Ivan Marušić Klif (1969.) multimedijalni je umjetnik, glazbenik, scenograf, tonski snimatelj i producent. Diplomirao je 1995. na Visokoj školi za oblikovanje zvuka (School of Audio Engineering) u Amsterdamu. Područje njegovog umjetničkog interesa iznimno je široko, no primarno radi s novim medijima, videom, svjetlom, zvukom i glazbom. Kao vizualni umjetnik izlaže svjetlosne, kinetičke, interaktivne i audiovizualne instalacije, u kojima koristi i nove digitalne tehnologije i zastarjele analogne uređaje. Intenzivno surađuje s drugim umjetnicima, kako u području likovne umjetnosti, tako i kazališta, glazbe, televizije i eksperimentalnog filma.
Već od sredine 80-ih, kao srednjoškolac, eksperimentira s dijapojekcijama, zvukom i glazbom te se kreće u krugu vibrantne zagrebačke scene eksperimentalne umjetnosti, glazbe i teatra. Uz niz drugih aktivnosti, sudjeluje u multimedijalnom projektu Katedrala (1988.) te nastupa kao bubnjar u kultnom impro sastavu Cul-De-Sac. Profesionalnu umjetničku karijeru započinje tijekom studija 1993. Od samog početka zainteresiran za luminokinetiku i interaktivne tehnologije, sredinom 90-ih u svom radu počinje koristiti i računala te različite kombinacije starih i novih tehnologija. Prvu kazališnu scenografiju radi 1994. za predstavu Woyzeck u režiji Branka Brezovca u Skoplju, a zahvaljujujući obrazovanju u isto vrijeme počinje intenzivno surađivati s mladim kazališnim, plesnim i filmskim umjetnicima kao kompozitor i dizajner zvuka. Tako prva ozbiljnija kazališna iskustva stječe surađujući i s Teatrom Exit, Natašom Lušetić, Irmom Omerzo i drugima. Dizajn scenografije za glazbenu manifestaciju Porin 1997. označio je i početak rada na komercijalnim projektima (projekcije i multimedija za komercijalne izložbe, korporativne evente, festivale i koncerte) kojima se bavi i danas. Od početka 2000-ih interes sve više usmjerava na rad s analognim TV prijamnicima, CRT monitorima i pokretnim videokamerama.
Kao vizualni umjetnik izlagao je u brojnim uglednim institucijama i nastupao na manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu, kao što su Mapping Festival (Ženeva), Ars Electronica (Linz), Kunsthalle Exnergasse WUK (Beč), Kibla (Maribor), Device_art (Zagreb, San Francisco, Tokio), Container Art (Kopenhagen), Animafest (Zagreb), Muzički Bienalle (Zagreb), Gallery de Parel (Amsterdam), Umjetnički paviljon (Zagreb), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), Muzej moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka) itd.
U svojstvu tehničkog ili kreativnog suradnika radio je s brojnim vizualnim (D. Fritz, L. Raščić, T. Leko, M. Pederin, A. Hušman, S. Iveković, D. Očko, K. Mijatović), glazbenim (A. i N. Sinkauz, H. Nikšić, P. Dundov, ABOP, Šum protiv valova, Mance) i izvedbenim umjetnicima i kolektivima ( Montažstroj, V. Matula, Bacači sjenki, I. Omerzo, BADco., DB Indoš, Z. Burić, B. Brezovec, P. Magelli, O. Frljić, J. Kica). U sličnom svojstvu surađivao je i na projektima s nizom institucija i manifestacija: Muzej za umjetnost i obrt, Tehnički muzej u Zagrebu, Memorijalni centar Nikola Tesla u Smiljanu, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagrebačka filharmonija, Gliptoteka HAZU, Animafest, Muzički Biennale Zagreb, Asian Beach Games u Omanu, hrvatski paviljoni na Svjetskoj izložbi EXPO 2005 u Aichiju u Japanu te na EXPO 2008 u Saragosi u Španjolskoj.
Zajedno s I. Brkićem i D. Hustić suosnivač je kolektiva Hacklab iMM, koji danas nosi ime Radiona. Krajem 2018. godine zajedno s D. Holzerom pokrenuo je festival Vector Hack, prvi međunarodni festival analogne vektorske grafike. Dobitnik je državne Nagrade “Vladimir Nazor” za najbolju izložbu u 2012. godini, Nagrade publike na T-HT u MSU 2007. i 2012. godine te Nagrade 26. Salona mladih 2001. Živi i radi u Zagrebu.
