GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Ivica Vidović, neobjašnjivo dobar glumac

Ivica Vidović, neobjašnjivo dobar glumac
VELIKAN GLUME
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 18.04.2021 / 21:44
Autor: Miljenko Jergović
ZAGREB - Nije bio stasit junak. Sitan među sve samim jablanima jugoslavenskog filma i kazališta s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih.

Desetljećima je, kako se činilo, prirodno stanje njegova lica bilo krupnooka dječačka iznenađenost. Tragični epizodist, mjesna luda i lunatik, to je bio, i to je trebao biti Ivica Vidović. U njegovim očima se neke 1968, 1969. i 1970. ogledala nastupajuća propast. Svijet koji neće dotrajati niti do kraja njegova života. A ljudi, to znamo, žive kratko, kraće od povijesnih epoha, i nesretni su oni koje zadese dvije epohe, jer će barem u jednoj biti stradalnici.

Bio je srbijanski seljak, i splitsko kolino, Europljanin i intelektualac iz žalosne bosanske kasabe, zagrebački fićfirić, gradski vjetrogonja i nišči. Najurbanija i najruralnija figura jugoslavenskog filma. A zapravo, bio je bodul: da je bilo sreće, možda bi odživio život između Visa i Komiže, kao ribar, težak i glumac amater. U tom imaginarnom, nedoživljenom komiškom amaterskom kazalištu, teatru od “Da je bilo sreće”, odigrao bi Shakespeareovog Hamleta.

Jer Ivica Vidović je sa svojim stasom i likom, s tim velikim tamnim očima, toliko dubokim da se u njima mogla utopiti i trula danska država i za njom cijeli svijet, bio stvoren za Hamleta. Ali zalud, kada su to bila optimistična vremena pa su danskoga kraljevića igrali uglavnom ljepotani, nacionalni seks simboli, istina redom veliki glumci, ali sa stasom manekena. I nikome nisu trebale oči u kojima će se utopiti svijet, tako da se spasi jedna arka, na njoj Noa, i od svake žive vrste po jedan par. Da je mladi Vidović odigrao tog komiškog Hamleta, možda je mogla biti izbjegnuta propast. A ako i nije, barem smo se mogli bliže sroditi s našom tragedijom. Takav je on bio glumac da nas je umio oroditi ili barem posvojtati sa svakim svojim likom. Igrao je, gotovo isključivo, naše rođake.

Rodio se 10. svibnja 1939. u Beogradu, u obitelji kraljevskoga mornaričkog oficira, koji je službovao pri riječnoj mornarici. Ima nečega tragikomičnog, tipično vidovićevskog u tome riječnomornaričkom rođenju. (Istoga datuma, tri godine kasnije, u Sarajevu se rodila moja majka. Od svih koji su se rodili 10. svibnja spominjala je samo njega. Ostale je nekako zaboravljala, nisu joj bili važni.) Osim što se rodio na velikoj rijeci, najvećoj i najplovnijoj u Europi, ostatak je života proveo na moru. Čak i kada je živio u Zagrebu, bio je s mora, jer bi se za njim i more primaknulo sve do Zrinjevca i Frankopanske ulice, čiji bi se pločnik pretvarao u rivu, tako da je on kroz izlog Gavellinog kafića melankolično promatrao mlade češke kupačice.

Ali za razliku od nekih naših velikih glumaca i glumica, nije bio zarobljen zavičajnim naglaskom i intonacijom. Lako je i lijepo govorio jezikom srpskog seljaka, savršeno su mu odgovarali svi štokavski govori, a bio je posve nenadmašan u nekome artificijelnom, samo njegovom, ceremonijalno-gradskom ijekavskom govoru, koji je za sebe iskreirao mimo svih lokalnih urbanih idioma, i jednako ga je mogao primijeniti na Zagreb, Mostar ili Dubrovnik, iako se u tim gradovima uopće nije tako govorilo. Način na koji je izgovarao riječi i ritmizirao rečenice ostao je neusporediv, posve vidovićevski, i nedopustiv ikome osim njemu. U tom je govoru, da ga je tehnički reproducirati, bilo nečega prenaglašenog i umjetnog – nečega što su lako mogli imitirati i persiflirati čak i prosječni imitatori – ali što je u njegovoj interpretaciji djelovalo savršeno prirodno. Paradoks njegove glume sastojao se u tome što je on istovremeno bio najceremonijalniji (ili najteatralniji) i najprirodniji glumac jugoslavenskoga filma.

Kako mu je to uspijevalo, što je bio njegov glumački manir, i kako je, zapravo, glumio Ivica Vidović gledatelju nije jasno. Možda su to znali njegovi partneri, oni koji su ga gledali sa zajedničke pozornice, ali u tom je umijeću i umjetnosti svakako moralo biti nekoga tajanstva, nečega što nije objašnjivo ni prenosivo, što se ne uči na akademijama i što nije prevedeno u metodu nijedne postojeće glumačke škole. Kao mladić igrao je tim velikim raširenim očima i iznenađenim licem, pogleda upućenog negdje iznad sugovornikova šešira i iznad mlaza svjetlosti koja izbija iz kino projektora. Kao stari glumac igrao je sitnim pokretima, nekom umornom gestom, tugom engleskog baseta, onoga nepodnošljivo lijepog i sporog, posve rezigniranog psa. I kako je stario, bio je sve bolji i bolji. Nikada nije glumio iz sve snage, ili se gledatelju činilo da to ne čini i da i u časovima potpune ekstaze pomalo podglumljuje. Rezultat bi na kraju bio fascinantan. I još jednom – neobjašnjiv.

U seriji “Naše malo misto” iz 1971. trebao je igrati zlosretnog mjesnog pjesnika, ridikula. Tako je to pisalo u Smojinoj priči. Ali onda se, kroz Ivicu Vidovića, Servantes Tonči prometnuo u veliku tragičnu figuru, jednu od najvećih, a možda i najveću u povijesti dramskoga programa na svim našim televizijama, i u protagonista cijele epohe, njezinu tragičnu metaforu. Sve sudbine “Našega malog mista” slile su se tako u jednu nadsudbinu, u stradanje kojemu nema objašnjenja, cilja ni smisla. U onom požaru u kojem je gorio on, izgorjet će jednoga dana i sve što je bilo naše. Ali u vrijeme kada se ova serija prvi put prikazivala (imao sam pet godina, pamtim to prvo gledanje više od svih sljedećih) ljudi nisu imali pojma što im znači i tko je njima taj Servantes Tonči. Nakon te strašne, predzadnje epizode u seriji pisali su pisma televiziji, protestirali, bunili se, pa se i pozivali na svoja samoupravna socijalistička prava, što su režiser i scenarist tako zvjerski ubili čovjeka, i što su ga još svima nama ostavili na savjesti…

Ali krive su optužili! Uza svu vještinu redateljevu, i svu genijalnost pisca, nisu im njih dvojica to učinili. Jedini ili barem najveći krivac za taj emocionalni slom, što se dogodio pred ekranima crno-bijelih televizora svih naših naroda i narodnosti, bio je onaj kojeg ne samo da nisu smatrali krivim nego su ga posve identificirali sa sudbinom njegova fiktivnog lika. Ivica Vidović. Ili on, možda, i nije odigrao Servantesa? Možda su bili u pravu ti odavno izumrli jugoslavenski samoupravljači: Možda je Ivica Vidović doista bio Servantes Tonči?

Bili smo bolji ljudi dok smo još u nešto vjerovali. U filmu Živojina Pavlovića “Zaseda”, s Pavlom Vuisićem, Slobodanom Aligrudićem i Severinom Bijelićem, igrao je ulogu partizanskog idealista, vjernika revolucije, koji kopni i nestaje onako kako stradaju njegovi ideali. Bilo je to dvije godine prije “Našeg malog mista”. Film je snimljen po dalekoj inspiraciji jednom pričom Antonija Isakovića, partizanskog prvoborca i jedne od ikona partizanske književnosti, čije će ime, vjerojatno se nadao Pavlović, zaštititi “Zasedu” od kojekakvih komesarskih propitivanja i cenzorskih prekrajanja.

Na kraju, film je doživio veliki umjetnički uspjeh, ali ne i pravo javno priznanje. Smatraju ga jednim od najvažnijih djela jugoslavenskoga crnog vala, a od svih crnovalnih filmova možda je i najdestruktivnije djelovao na ideale revolucije. (Ili je bio samo zrcalo raspada i rastrojstva tih ideala.) Iako Vidović ni tu ne igra klasičnu glavnu ulogu, kroz njega se prelomila priča, a snjom i povijest jednoga naroda, kroz njega je prostrujala tragedija, i on je taj koji će svijetu, i još uvijek vrlo živim, čak i relativno mladim partizanima, narodnim herojima, borcima Narodnooslobodilačke borbe, reći što im se dogodilo i u što su se pretvorili. “Zaseda” je snimljena 1969. Dvadeset četiri godine od kraja rata.

Iste godine kad i “Naše malo misto” snimio je “W.R. Misterije organizma”. Kosa obojenih u plavo igra slavnoga sovjetskog klizača Vladimira Iliča, u kojega se zaljubljuje lijepa i naivna, zapravo dogmatična jugoslavenska komunistkinja, po profesiji kozmetičarka Milena (igra je Milena Dravić). Film je ubrzo dočekao planetarnu slavu, i postao jedno od kultnih djela svjetske suvremene umjetnosti, ali je u Jugoslaviji i formalno zabranjen. Cijelo svoje osviješteno dječaštvo – od trinaeste godine pa nadalje – odrastao sam, skupa s naraštajem sarajevskih i jugoslavenskih dječaka i djevojaka, u sjeni toga zabranjenog filma i uz legende o onom što je u njemu prikazano. Na kraju, zabrana je ukinuta u najbolje doba za nas – bili smo dvadesetogodišnjaci kad smo ga prvi put gledali u minijaturnim prostorima Crvene galerije, današnje crkve svetoga Vinka Paulskog – i nije bilo preveliko naše razočarenje. Film je naravno bio sjajan, krvavo opasna je bila Makavejevljeva šala s komunizmom, ali kada godinama nešto zamišljate, a mašta vam još uvijek dječja, svaka će istina biti razočaravajuća. Tek nakon što se oslobodimo opterećenja vlastite imaginacije i kada ga budemo gledali drugi, peti i sedmi put, moći ćemo stvarno doživjeti ovaj film.

“W. R. Misterije organizma” spoj su filmskog eseja, komedije i farse, načinjen od kolažiranog materijala koji uključuje igrane, dokumentarno-povijesne i edukativne dijelove te intervjue, male reportaže i izjave pojedinih stvarnih osoba. Da sve to nije složeno sa sviješću o narativnom kontekstu i s osjećajem za ritam slika i riječi, radilo bi se o prvorazrednoj papazjaniji. Ali srećom, Dušan Makavejev bio je genije, i bila su to najbolja vremena za njega. Ukleti ljevičar i po vlastitom nikad osporenom deklariranju – komunist, tako se gadno i opasno rugao i Sovjetima, i Jugoslavenima, pretvarajući ideale revolucije u ludu i razuzdanu, uglavnom seksualnu, zabavu.

Glumačke okosnice filma su Milena Dravić i Ivica Vidović. On igra čežnjivog Rusa, Rusa iz čežnjivih rusofilskih predrasuda o Rusima, i figuru koja je već sama po sebi dovoljno komična da može sama ponijeti svu radost ljubavne priče dva komunistička ideala. U vrijeme kada su jugoslavenski gledatelji mogli vidjeti ovaj film, Ivica Vidović bio je petnaest godina stariji od njega. U srednjim četrdesetim, već u svojoj drugoj mladosti, s kojom će se, zapravo, i završiti njegova velika karijera. Već je odigrao glavnu ulogu u Tadićevom “Ritmu zločina”, a uskoro će s njim snimiti i “Čovjeka koji je volio sprovode”. Godine 1976. odigrao je glavnu ulogu i u “Izbavitelju” Krste Papića, ne tako dobrom, ali kulturološki prilično važnom filmu. I specijalizirao se za uloge usamljenika, gradskih luzera i čudaka s mračnom tajnom. Negdje između Franza Kafke i policijskog inspektora iz zagrebačkog predgrađa, zabrinut, uplašen i zloslutan, Ivica Vidović iz tih je vremena pred sobom imao niz svojih najvećih i najvažnijih filmskih uloga koje, međutim, nikada neće odigrati ni snimiti. U to je vrijeme postajao prvak jednoga ozbiljnog građanskog teatra, ali ni tog teatra za njega neće biti.

Ostao je tako, kao da je zaustavljen u koraku. Što se to dogodilo s Ivicom Vidovićem?

On nikada nije bio javno političan čovjek. Nije bio intelektualac opće prakse kakvih je, i u itekako pozitivnom smislu, bilo i među hrvatskim glumcima. Javni poslovi ga mimo glume, zapravo, i nisu zanimali. Ako je, pak, suditi po ulogama, uvijek je bio nešto bliži predstavi o disidentu, nego što je bio junak socijalističkog rada. Snimao je širom Jugoslavije, ali tko to nije radio? Širom Jugoslavije nisu snimali, uglavnom, samo loši glumci. Pa što se onda dogodilo, zašto u olovnim devedesetim Ivica Vidović Hrvatskoj nije bilo onoliko važan glumac koliko je toj istoj ili nekoj drugoj Hrvatskoj bio u vrijeme Jugoslavije? Zašto je sve te godine, uz jedva tri velike uloge, odživio i odigrao kao epizodist. Trpjeli su ga, čak su mu 1996. uručili nekakvo odlikovanje za zasluge u kulturi kakva su tih godina, kao i danas, dobivali skoro isključivo pravovjerni narodni umjetnici, ali to su činili samo zato što se on nikada nije pobunio, nego je s nekom građanskom ili gospodskom skrušenošću podnosio prenamjenu svoga društvenog položaja. Bio je tako velik glumac da se nije bunio ni kada su ga proizveli u posve malog glumca. Mali glumci nikada ne mogu odigrati velike uloge, a velikim je glumcima lako da budu mali.

Jedna od predstava iz tih godina u Gavelli u kojoj je, ipak, odigrao veliku ulogu bio je, ujedno, i jedan od posve atipičnih komada na tadašnjem repertoaru zagrebačkih kazališta: Thomas Bernhard: “Trg heroja”. Režirao je David Mouchtar-Samourai, i sam Ahasver, po rođenju bagdadski Židov, po pasošu Izraelac, tih godina vrlo aktivan i prisutan u njemačkim kazalištima. Bila je to jesen 2003, vrijeme kada se činilo da se Hrvatska odmiče od godina rata i nacionalističke mržnje, bližili su se još jedni politički izbori, najciviliziraniji do tada, a hrvatska je intelektualna i književna elita obožavala Bernharda, ali pod uvjetom da se u svakom trenutku zna da on govori o austrijskom malograđanskom fašizmu, a ne, ne daj Bože, o nama. Ivica Vidović zaigrao je glavnu ulogu, Roberta Schustera. Predstavu sam gledao na njezinoj petoj-šestoj izvedbi od odigranih. Inscenacija je, ako se dobro sjećam, djelovala bernhardovski konvenciolano, Ivica Vidović bio je tih, rezigniran, gotovo ugašen, i razorno uvredljiv. Činilo se kao da je “Trg heroja” postavljen samo za njega, kao drama za jednog čovjeka i ostalu rulju. Bila je to još jedna od onih prilika kada glumac igra napisanu ulogu kao da igra svoju autobiografiju. Komad je ostao vrlo kratko na repertoaru, ne sjećam se više kritika, ali mi se čini da se nitko u “Trgu heroja” nije ogledao kao u zrcalu, niti je priča o narastajućem austrijskom fašizmu bila shvaćena kao priča o priča o nekom budućem hrvatskom fašizmu. Ni onda, kao ni danas, hrvatska kultura nije zasluživala Thomasa Bernharda. Ali ga Ivica Vidović jest zasluživao. Bila je to utjeha neutješnima, zadušnica pobijenima, pohvala popljuvanima.

Ivica Vidović nije bio željen jer su nastupila doba prosječnih. Domoljubni je imperativ u teatru bio likvidirati talente, obračunati se s njima, ili ih barem umiroviti. Bilo ih je koji su im učinili i tu uslugu da umru prije vremena. Ivici Vidoviću se, međutim, još nije umiralo. Njemu se glumilo.

S pobjedom prosječnosti, kao i s transformacijom hrvatske Atene u borbenu Spartu, u kojoj se likvidiraju nacionalni slabići, a slave moćni i snažni čistokrvni hrvatski mediokriteti, zapravo više i nije bilo filmova i predstava u kojima bi on igrao. Kada se analizira cjelokupna filmografija devedesetih, jedva da bi se u hrvatskim filmovima i mogla naći uloga za Ivicu Vidovića. Drukčije nije bilo ni u kazalištu, u njegovoj Gavelli ili u uzvišenom i uznesenom HNK. Što je on tamo mogao igrati?

Ali na kraju, i na početku, stoji onaj glavni razlog, razlog sviju razloga, zbog kojeg Ivica Vidović u promijenjenim uvjetima više nije mogao biti naš. Taj razlog pristojnu čovjeku ne bi bilo lako izgovoriti, ali teško savjesti koja bi ga prešutjela: Ivica Vidović likvidiran je zato što je oženio Srpkinju, još i Beograđanku. To se u nas više ne prašta. Talent bi mu još i oprostili – naravno, trudeći se da ga učine manjim nego što jest – ali takvu mu ženu, divnu ženu i glumicu, ne mogu ni mrtvom oprostiti.

Po svojoj zbiljskoj naravi Ivica Vidović nije bio potukač ni putujući glumac. Njemu nije trebalo njegovo privatno kazalište. Lišen društvenih ambicija, organizatorskih sposobnosti, probojnosti i socijalnih talenata, trebao je javno kazalište koje će brinuti sve njegove javne brige. A kako je bio marljiv, radan i posve nezahtjevan, multipraktičan glumac, koji može štošta odigrati i od prosječne predstave stvoriti kazališni hit, zagrebački su se teatri mogli otimati oko njega.

Umjesto toga, bio je prisiljen da s Gordanom Gadžić osnuje Teatar Rugantino i da radi koješta što mu nije bilo u prirodi. Zahvaljujući tom svom kazalištancetu, i ponekom filmskom redatelju, ponekom Vinku Brešanu ili Krsti Papiću, postojala je i njegova karijera u samostalnoj Hrvatskoj. Tek toliko da se osjeti taj nevjerojatni nesrazmjer između onoga što je radio prije i što je radio poslije nulte godine svih naših domoljuba. O tom bi nesrazmjeru trebalo svjedočiti, trebalo bi pisati i govoriti, sve u pokušaju da se objasni ne njega, nego i samog sebe u proteklih dvadeset i pet godina. Ne, nije se Ivica Vidović u međuvremenu propio, niti su ga obuzele teške droge, nije se prozlio ni probudio, nije učinio ništa što bi moglo objasniti i opravdati njegov nestanak. A jest nestao, jer nije odigrao ništa, ili skoro ništa, od onoga što je najavljivao u kazalištu i na filmu krajem osamdesetih.

Rugantino je bio jedan od malih pokretnih teatara, kakvi su se u Hrvatskoj osnivali još od sedamdesetih godina, i u vremenima kada privatne inicijative u kulturi nisu bile baš tako milo gledane. Ali za razliku od većine drugih, teatar Ivice Vidovića i Gordane Gadžić nije se bavio zabavom za narodne mase, predstavama za školske priredbe ili scenskim obradbama lektirnih pisaca – tako da se naši školarci ne moraju mučiti čitajući Shakespearea, Držića ili, na primjer, Josipa Kolara. I još jedna iznimno važna razlika: premda je Ivica Vidović bio u načelu nezainteresiran za politiku, njegov je teatar bio i političan, i svjetonazorski jasno određen. Bio je onakav kakva su trebala biti hrvatska javna kazališta, ali to nikada nisu bila.

Glumac treba biti voljen. To je u opisu njegove profesije. Uzalud nam sve ako glumac nije voljen, jer ni on nije tada više glumac. Glumac zna kako je biti drugi. On radi i misli sve misleći o drugom, zamišljajući kako je njemu. Osnova glumačkog dara nije u interpretaciji, nego je u oku i osjećaju, u tome da se uvijek misli i osjeti kako je drugome. Kako je bilo Ivici Vidoviću? Već je samo to pitanje dovoljno za priču o naopakim vremenima. Ali i za katarzu. Ona stane na kraj antičke tragedije, stane u veliki roman, ili u film Claudea Lanzmanna, ali stane i u najkraću priču od samo tri riječi, koja glasi: Kako je njemu?

S Ivicom Vidovićem opraštao sam se jednog kasnog popodneva u Kerempuhu, dok je s Ljubomirom Kaporom igrao duodramu Joška Božanića “U sjeni Green Hilla”. (da, naravno, Rugantino) Igralo se u predvorju, na najmanjoj pozornici na svijetu, ali veća im nije ni trebala. Glumili su njih dvojica kao u onoj davnoj sarajevskoj prispodobi o driblerskim umijećima Safeta Sušića. Taj bi, govorilo se, bio u stanju predriblati čovjeka na petobanki (na onom žutom novčiću od pedeset para). Veći mu prostor nije trebao. Tako i njih dvojica: nije im trebao ni jedan korak na pozornici, a da pređu ocean i oplove svijet, od Visa do Amerike, do San Pedra i Green Hilla. Mizanscen nije na sceni nego je u čovjekovoj glavi i duši. U Ivici Vidoviću koji se oprašta s dalekim zavičajima. Mislio sam, ovaj čovjek sad umire, i bio sam sav u suzama. U kazalištu se, mislim to i danas, ne plače. Kazalište je vještačko (a ne umjetno, jer ta riječ ima isti korijen kao i umjetnost), tu se ne plače. Osim u onim rijetkim, sasvim izuzetnim trenucima kad nam se pred očima u čovjeku sastave njegova stvarna sudbina sa sudbinom lika. Inače, to se zove vrhunac glumačkog dara.

S Ivicom Vidovićem opraštao sam se i jednog kasnog popodneva trideset jednu godinu ranije, kada sam u Drveniku, kod tete Senke – jer mi nismo imali televizora, Nono toj spravi nije dao u kuću, govoreći da se filmovi gledaju u kinu, a sve se drugo pročita u novinama – gledao pretposljednju epizodu “Našeg malog mista”. Dok je umirao Servantes, ja sam bio posve uvjeren da glumac koji ga igra ne može ostati živ. I godinama kasnije, skoro do odraslih vremena, kad god bih u nekoj ulozi vidio Ivicu Vidovića, činilo mi se da on to glumi s drugoga svijeta. Inače, to se zove vrhunac glumačkog dara.

I na kraju, u umjetničkom smislu, Ivica Vidović živ je i danas. Eno ga u filmovima i u “Našem malom mistu”. Gori Servantes i umire svakog od dana naših života.

jergovic.com

Tagovi: Ivica Vidović, Gordana Gadžić, Zoran Tadić, Teatar Rugantino, Živojin Pavlović, Dušan Makavejev, Miljenko Smoje, Boris Dvornik, Milena Dravić
PROČITAJ I OVO
Na programu 72. Dubrovačkih ljetnih igara više od 60 događanja
NAJAVE
Na programu 72. Dubrovačkih ljetnih igara više od 60 događanja

DUBROVNIK - Na 72. Dubrovačkim ljetnim igrama, od 10. srpnja do 25. kolovoza, na desetak scenskih i ambijentalnih lokacija održat će se više od šezdeset dramskih, glazbenih, plesnih i folklornih događanja, objavili su u srijedu iz Uprave Igara.

Croatian.film postaje online baza hrvatske kinematografije
BAZA
Croatian.film postaje online baza hrvatske kinematografije
ZAGREB - Internetska platforma croatian.film svoj će dosadašnji sadržaj posvećen hrvatskom kratkometražnom filmu obogatiti svim formama i žanrovima, čime postaje središnje online mjesto za domaće filmove kratkog, srednjeg i dugog metra.
Brit Awards: Taylor Swift Global Icon, Dua Lipa uzela dvije nagrade
GLAZBENE NAGRADE
Brit Awards: Taylor Swift Global Icon, Dua Lipa uzela dvije nagrade
LONDON - Održana je 41. dodjela britanskih glazbenih nagrada Brit Awards u londonskoj O2 areni u prvom većem glazbenom događaju pred publikom koja nije morala nositi masku i paziti na fizički razmak u više od godinu dana - Dua Lipa je odnijela dvije nagrade, a Taylor Swift je pripao Global Icon Award.
Filmski festival Karlovy Vary planira povratak u kolovozu
PLANOVI
Filmski festival Karlovy Vary planira povratak u kolovozu
KARLOVY VARY - Filmski festival Karlovy Vary, koji se održava u gradu poznatom po izvorima tople vode na zapadu Češke, planira ponovno 2021. godine odmotati svoj crveni tepih, dok su organizatori u utorak najavili kasniji datum nego inače.
Laušević: Mira Furlan je bila plave krvi, i na sceni, i van scene (VIDEO)
DIRLJIVO
Laušević: Mira Furlan je bila plave krvi, i na sceni, i van scene (VIDEO)
Laušević: Mira Furlan je bila plave krvi, i na sceni, i van scene (VIDEO)
BEOGRAD - " I kad bi i briljirala u ulozi neke prostakuše, plemkinja u njoj je potkazivala. Nije je mogla uniziti nijedna uloga, nijedna životna situacija."
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE