Studij filozofije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine. Urednik na zagrebačkom radiju i televiziji, 1971. preuzeo Hrvatski tjednik te kao glavni urednik formulirao program nacionalnog pokreta. Početkom 1972. uhićen, osuđen i zatvoren na četiri godine, 1977. ponovno optužen zbog zagovaranja nacionalnog programa u razgovoru za strane novine, a 1981. osuđen i zatvoren na dvije godine s četverogodišnjim gubitkom građanskih prava. U javni se život vratio potkraj 1980-ih. Predsjednik Matice hrvatske bio je u razdoblju 1990.–96. godine. Jedan od utemeljitelja HSLS-a 1989. i predsjednik stranke 1996.–97., utemeljitelj LS-a 1997.; saborski zastupnik 1992.–2000. godine.
U književnosti se javio 1952. pjesmama u časopisu Tribina. Uređivao je časopise Međutim (1953) i Razlog (1969). Uz petnaest pjesničkih zbirki, objavljivao je eseje, napose filozofske i likovne problematike, priče, radiodrame i angažirane publicističke tekstove. Filozofičnost i egzistencijalni kompleks odlikuju njegovu poetiku, na dodiru krugovaške i razlogovske formacije, s tematiziranjem metafizičke slobode i odnosa pisca i njegova djela, a postupak mu određuje krilatica »o stihovima koji su najprikladniji za pisanje eseja«.
Nastale dijelom na temelju zatvorskih bilježaka (Zabranjena vječnost, 1989; Crna kazaljka, 1991), Gotovčeve zbirke, sve do zaključne Čekati sjevernije (1995), drže se polemična i zaoštrena odnosa prema zbilji i aforističnosti, kao i eseji, nerijetko razlomljeni u obliku bilježaka, napomena i zapažanja (Princip djela; Autsajderski fragmenti, Tijek odnosa).
Kao esejist i filozofski pisac katkad hermetičan, Gotovac je kao angažirani intelektualac, publicist i govornik razgovjetan i jasan, njegovi su iskazi (proslov posljednjemu broju Hrvatskoga tjednika prigodom sloma nacionalnog pokreta u prosincu 1971., govor pred zapovjedništvom JNA u Zagrebu 1991.) poistovjećeni s kolektivnim težnjama.
Osobno iskustvo razmotrio je u knjizi Moj slučaj (1989.), a književno u zbirci citata Poetika duše (Djela, I–VII, 1995.).
