Poput monolita, nasred hale bio je smješten RIZ-ov televizor sa svega jednim namještenim kanalom. I to onog 'Radio televizije Zagreb' koji je svakodnevnim emitiranjem Dnevnika okupljenoj gerijatriji bio neizostavnim asortimanom. Glasan ton je treštao, sjedinjavao ih u intelektualnoj nadmoći spram ostalih umirovljenika, uzmimo 'lovaca-sakupljača'. Ali, govoreći u današnjim terminima, svi su oni sakupljači boca. Rijetka mlađarija koja bi se usudila kročiti u znameniti lokal možda se i odvažila sa kime od starijih odigrati partiju šaha, no nikako pisnuti za vrijeme emitiranja dnevnika. Znao se red, rekli bi 'naši stari'. No i ta je generacija morala izumrijeti ne bi li ostavila mjesta našoj. Nikako boljoj, doduše.
Rat je kavani servirao novu klijentelu. Umirovljenici su se dostojanstveno povukli strahujući od uzbuna, ostavljajući prostora srednjoškolcima. Zašto su to bili najvećma death metalci, ostavit ćemo sociološkim studijima da razmotre. Tako su redengote i odijela tamnih tonova ubrzo zamijenile latexice, bijele pumerice i traper lajbeci sa prišivcima, a uredne i začešljane frizure, dreadlocksi i rijetko ne ofarbane duge kose. Promijenio se također i vokabular, a mjesto šaha ustanovljena je disciplina ispucavanja čajnih vrećica sa čajnih žiličica. O rekorderima su svjedočile mnogobrojne vrećice koje su visjele po stropovima.
Uhu zagrebačkog alter miljea novo mjesto nije promaklo, pa su se u Corso ubrzo sjatili pankeri, hardkoraši, reperi pa i skejteri. Među potonje spadao sam i sam kao i danas poznati gospodin i književnik Vid. Po intelektu, Vid je već onda spadao u skupinu koja bi se možda i bolje snašla sa umirovljenicima, a većinom se i ponašao tako. Nije želio sudjelovati u sportskim disciplinama, već možda komu recitirati svoju novu pjesmu pa se zaputiti dalje svojim vječno kišnim putovima. Kada se napokon donijela odluka da Rizov televizor napusti halu, Vid je bio izričito protiv, vjerujući kako bi isti umirovljenicima bio znamenitim spomenikom. Nije se mirio sa činjenicom da je mnogomu od njegovih sugovornika nedostajao intelekt, upravo onaj koji je u tolikoj mjeri krasio sada već 'stari Corso'.
Jednoga nam je dana Vid recitirao svoju pjesmu o nesretnoj ljubavi. Nazvao ju je Days of food, odnosno DaniJela već prema imenu neprežaljene Venere. Kada je upozoren da njeno ime nije sadržavalo ono 'j', britko je preimenovao pjesmu u Days of Ud, te navukao na sebe svoj ogrtač. Ili bolje rečeno, vojničko šatorsko krilo. Jer osim što se isticao intelektualnom veličinom, Vid je i fizički bio doista velik. Nešto kao američki igrači košarke, no ipak bijel. I upravo radi toga šatorskog krila, na samom izlazu konobar mu je podrugljivo dobacio sa šanka:
"Kaj pada kiša vani?"
Vid nije povjerovao svojim ušima, ponajviše jer je u dubini smatrao kako je u respektabilnom, gotovo kultnom zagrebačkom mjestu. U kome ako se već klijentela promijenila, ne bi nužno trebala promijeniti i hvaljena zagrebačka posluga. Približio se nesretnom konobaru te se doslovno nadvio na njega, ostavljajući dojam da će ga svojim plaštem progutati.
"Oprostite, možete li ponoviti, molim! Nisam vas dobro čuo. "
U tome je momentu odjeknula čaša koja se stropoštala iz konobarevih ruku. Nekako je promucao:
"Ma velim, ovaj, kak' Vam je zgodno to čim ste se ogrnuli. Sam sam htel reći kak' je ova kiša nemoguća, ne? "
Vid mu se potom unio u lice i rekao:
"Slušajte, dragi gospodine! Vaša me glupost pomalo zabrinjava! "
Konobar ga je otvorenih usta, nemoćan da išta prozbori, bez treptaja otpratio na njegovu izlasku. Te je večeri Vid Corsu zadnji puta bio gostom.
Nekako smo i mi dolazili sve rjeđe. Adrenalin u skejtanju naveliko smo zamjenjivali 'marihuanom-drogom ubojicom', a Corso se ipak nije toliko srozao da bi nam u svojim prostorima dozvolio duvati. Uostalom, morao sam se zaposliti, koliko se god strašio 'one strane šanka'.
Fotografija: Goran Stanzl, Pixsell
