Arsen Dedić i napadaj talenta

Kako živjeti kao slobodni umjetnik...

- Biti slobodnjak jest stradavanje, ali i vrlina. Jer nekome se klanjati svako jutro, kod mene to ne bi išlo. Nemojmo sada ni pljuvati ovo vrijeme u kojem živimo, jer nijedno vrijeme u nas nije lako. I nekada je bilo siromaštva. Moja pjesma “Ni jedno vrijeme nije moje” završava stihovima: Ni jedno vrijeme nije moje / ja visim kao drveni lutak / kazaljke neće da se spoje / pogriješim uvijek za trenutak. Hoću reći da nisam bio miljenik niti jednog vremena. Bilo je ljudi koji su mi bili skloni, do kojih je, kao i danas, diskretno dopiralo to što radim, ali nikada nisam bio tzv. javno dobro, već vrlo često javno zlo. (Novosti, 2014.)

Kako je preživio devedesete

- Znate kako koriste onaj pojam „branitelj“; svatko je bio branitelj na svoj način. Ja sam kao prvo bio rukopisni branitelj. Pisao sam pjesme "Između nas rat je stao", "Majka hrabrost" i slično. Moja mater je cijelo vrijeme bila u Šibeniku po kojem su padale bombe. Njoj je dvorište bilo puno onih zvončića ili kako se to već zove. Pitao sam je - majko šta si napravila s time, a ona mi je rekla – skupila u traveršu i bacila u kanal. Nakon očeve smrti ona je dvanaest godina živjela sama, zaključavala se navečer u negrijanu kuću. Kada se bez problema moglo doći u Šibenik, Gabi je išla k njoj i spavale su zajedno u bračnom krevetu moje obitelji. Eto, Gabi ju je čuvala. Ja sam išao na sve strane, pisao, pjevao... U Italiji smo Kemo Monteno i ja, a evo sad je i on bolestan, napravili zajedno sa Sergiom Endrigom jedan koncert za Sarajevo. Za Vladu Gotovca sam išao u Rim, što je njegova udovica pripremila, i tamo sam radio koncerte. Nisam nosio pušku i išao u prve redove, u konačnici ja sam bio čovjek koji je išao prema šezdesetim godinama. Svatko je na svoj način pridonosio. (Lupiga, 2015.)

Kako se osjećao nakon transplantacije jetre....

– Osjećam napadaj talenta. Ponekad se i sam čudim kako sam nešto napisao, pa pomislim da mi je dobri anđeo stajao iza leđa i šaptao stihove. Nekada sam mislio da ću teže podnositi duševne boli i da su fizičke zanemarive, no danas svima kažem: “Probaj malo pa ćeš vidjeti!” Gotovo da se čovjek uplaši: završio sam četiri knjige, pripremio sam novi CD “Na zlu putu” sa 17 pjesama i sredio muziku za nekoliko kazališnih predstava. Je li to sređivanje računa? Da li je to rastanak prije nego što život sredi nas? Rastanak prije nego što nas sretne Bog? Možda se i to sve događa mimo mene. Možda je to sve intenzivna čežnja za radom. To je gruvalo iz mene, a ja sam pisao na koljenima, kao partizani, kao Moša Pijade na onom spomeniku ispred Otvorenog sveučilišta. Ili Ivan Goran Kovačić kada je pisao “Jamu”. (Nacional, 2005.)

O prodavanju i nuđenju...

- Nisam se nikada u životu nudio, nikada u životu ni Gabi ni ja nismo imali menadžera, nikada nikome nisam rekao: "Daj" ili "Napravi mi." To ne postoji. Telefon koristim samo da se zahvaljujem i da otkazujem. Razvijam veštinu odbijanja a da ne povredim čoveka. Sviram povremeno, jer želim da Gabi povremeno koncertno živi. (Dnevni avaz, 2011.)

O estradi na ovim prostorima....

- Minimalno sam to pratio. Nemam vremena ni interesa za takvo što. Primjećujem jedino da je kod nas ogromna proizvodnja estradnjaka, a mene samo zanima gdje će svi ti ljudi raditi i što će jesti. Koga god pitaš je li mehaničar ili zidar, on te ispravlja i kaže: ‘Ne, ja sam vokalni solist’. Divno! Kažete da mladi ljudi žele u pjevače jer misle da je to posao koji nosi puno novca i omogućuje lagan život? Što? Koji lagan život, koji lak posao? Pa, čak i ako uspiješ, nije lako. Ali, ako prođeš osrednje, što onda? Kako ćeš hraniti obitelj? Gdje ćeš raditi? A mene zanima rad prije svega, jer čovjek bez rada nije čovjek. (Jutarnji list, 2015.)