Život bez života

No, kako u nas, tako i u cijelom svijetu, rad od kuće pretvorio se u robiju na daljinu. Više od sto sati tjedno rada izračunali su zaposlenici Goldman Sachsa u anketi čiji su rezultati objavljeni prije neki dan, a o čemu je danas pisao SEEbiz.

Dio poslodavaca pokazuje toliko nehuman odnos prema zaposlenicima da su ovi svakodnevno morali raditi od devet ujutro pa do ponoći. Neki više nisu ni vodili računa o svakodnevnoj higijeni, s računalom su odlazili u toalet, a obiteljski život se sveo na "Bok, sve ti je u hladnjaku!"

Pod izgovorom zaštite života i sigurnosti same društvene zajednice, radnik je sveden na virtualnog roba koji bi, valjda, trebao biti na raspolaganju "od ve, do ve", rekli bi Zagorci. Nažalost, štiteći se od pandemije došlo je do niza popratnih "pandemija". Sagorijevanje, anksioznost, agorafobija, nesanica, paranoja, kardiovaskularni problemi, pretilost, hipertenzija, dijabetes, napadi panike... Mnogi prijatelji koji su se u početku veselili da će raditi od kuće već su nakon nekoliko tjedana požalili zbog toga.

Niti radnog vremena, niti poštivanja osnovnih sloboda i prava. Iako su mnogi od nas navijali za futuristički život u kojem kao obiteljski čovjek radiš od kuće, nametnuti sustav preraspodjele rada pokazao se ubitačnim, kako za pojedinca tako za obitelj te za društvo koje svojim radom održava na životu. Neselektivnost posla, manjak strukture i organizacije rada, urušile su viziju budućnosti kojoj su se mnogi nadali. Jednostavno ne ide.

Trebat će se zakonski regulirati ovakav sustav da ne bi došlo do općeg kaosa u samom poslovanju takvih tvrtki. Nažalost, radom od kuće, većina je zaposlenih podredila svoj život poslu. Jedno je kad si sam sebi gazda i određuješ si satnicu i količinu rada. Nasuprot te organizacijske slobode postavio se totalitarni tlačiteljski odnos kojim se pod svaku cijenu želi ostvariti predpandemijski poslovni rezultati. Pod izgovorom da se ne može kontrolirati nečiji rad od doma i količina odrađenih sati, nekontrolirano se povećavao obujam radnih zadataka.

Nekima su zahtjevi za odrađivanje posla dolazili i oko ponoći. Kao, vidim da si online pa samo riješi još i ovo, ionako si doma. Problem sveobuhvatne virtualne zahtjevnosti i nesređenosti osjetili su i naši školarci koji su nerijetko, zbog opterećenja sustava, dobivali zadaće o ponoć ili ih slali iza ponoći da ne bi pokupili "Oskara" jer, eto, nisu na vrijeme predali radove u vremenu bez vremena.

A upravo ovakav život to i jest, vrijeme bez vremena u kojem sve podređuješ drugima zaboravljajući na sebe i dobrobit obitelji. Vrijeme u kojem brojne tvrtke kaskadno propadaju i gdje svjesno ideš protiv sebe da ne bi izgubio i ti svoj posao te završio na cesti gladan i bez krova nad glavom. Egzistencijalni strah perfidno iskorištavaju neke kompanije koje za isti novac sada dobivaju trostruku radnu korist od, maltene, tri odrađene smjene upregnutog radnika koji se plaši mrdnuti od kompa da ne bi izgubio posao zbog norme za koju se ni ne zna kolika je.

Pogoršanjem mentalnog i fizičkog zdravlja, "zlostavljanjem radnog mjesta" od strane uprave Goldman Sachsa, radnike je dovelo lošijeg odnosa s prijateljima i obitelji. Pandemija nas je maksimalno otuđila no i iskoristila. Čovjek je fizički, mentalno i financijski iscijeđen. Svakodnevno svjedočim o torturama koje prolaze neki moji prijatelji od strane svojih poslodavaca.

Bogate provodadžije i dalje bi htjele gurati luksuz po starom. Plaće su manje, zaduženja veća i ljude se tjera da čine čuda u utrci za dobiti. Nažalost, u uvjetima gdje na bilo koje radno mjesto pretendira veliki broj nezaposlenih koji bi radili za najnižu plaću + ''na ruke'', mobingirani radnik spreman je trpjeti sve i tu činjenicu nadležni odvratno i koriste.

Zaštita radničkih i ljudskih prava sada su tek mrtvo slovo na papiru. Stoga i nije nekakvo čudo da ljudi priželjkuju brzi povratak na svoja prava radna mjesta. Jer, u novo-normalnom ovo je život bez života, vrijeme bez vremena, čovjek bez čovjeka, humanost bez humanosti.