Zagrebačka kvadratura sreće

U vremenu kad nas se sve tjera u stambene krletke dobro je pronaći odgovarajući krov nad glavom. U nas je uvijek postojao taj društveni apsurd da što je lisnica praznija to su cijene više. Zakon ponude i potražnje u Hrvatskoj je poput pijanog špekulanta na burzi, nikad ne znaš pošto ćeš kupiti, ni pošto ćeš prodati no kupovalo se sve i svašta. Od kraja Domovinskog rata mnogi su gradili stanove nadajući se brzom bogaćenju.

Sjetimo se bankrotiranih građevinara, prevarenih kupaca, pa ofrlje izgrađene zgrade prepune vlage, loših instalacija, narušene statike ili nekretnina s neriješenim vlasničkim listom. Brdo političara koji su željeli svoj financijski mir pronaći u armiranom betonu okušali su se u građevinskom sektoru. Nekima je pošlo za rukom, a neki su počinili financijski suicid. Puno se zborilo i o građevinskoj mafiji, reketarenjem s interesantnim zemljištima za gradnju trgovačkih centara, prenamjenama GUP-a diljem Hrvatske gdje su čudom poljoprivredna zemljišta postajala građevinskima, dobro tempiranim požarima na atraktivnim lokacijama, otimanju zelenih površina.

Usprkos svemu, cijena kvadrata je uvijek bila postojana i samo je išla na više. Jest, kažu, građevinska mafija drži cijenu, a ljudi koji i bankrotiraju i bivaju ovršeni, za male pare ''otkupit'' će im stan na bankarskom bubnju gospoda s mortom na skupocjenim cipelama. Bez obzira na to koliko potencijalni kupac bio sumnjičav u to što zapravo kupuje, Zagreb postaje metom lovaca na nekretnine. Iako su kvadrati stanova i kuća na moru skuplji, Zagreb bilježi porast prodaje i kupnje nekretnina.

Četvorni metar stana je skuplji od četvornog metra kuće, no kvadratne jednadžbe su na strani agencija za nekretnine. Statistika ukazuje na to da Hrvati gravitiraju prema metropoli. U želji da pronađu svoj komadić sreće, Hrvati su podigli potražnju za stanovima koju više ni građevinske tvrtke ne mogu pratiti. Zagreb se sve više širi, gradi, a Centar je sve dalje. Nekoć su nam se Sesvete činile daleko, no sad je to dio Zagreba. Željena kvadratura sreće blizu Jelačić placa je opsesija mnogima koji dolaze izvana.

''Outsourcing'' migrantima dosta je putovanja i žele mir u spavaonicama koje sve više gube identitet Zagreba. Mnogi su mislili da će se nekretnine u središtu grada, pogođene potresom, prodavati za budzašto. Mešetari teških životnih sudbina htjeli su za siću otkupiti nečiju generacijsku stečevinu s kojom bi u budućnosti zaradili stostruko. Neće ići. Dokle god mogu Zagrepčani će držati cijenu u truc lešinarima koji bi odmah u povijesnu jezgru nagurali ogromne sterilne zgradurine s milijun stanova za milijunsku dobit. Zagreb bi tada postao ostakljena dosada s fontanama koje bi curkale sve posvud poput pubertetskih prišteva.

Nažalost, gradi se prekomjerno. Gradi se i koristi svaki slobodni plac u gradu. Črnkas, stari kvart, poznat po zelenilu, livadama i šumama, parkovima i kestenima, pretvara se u nasade novih betonskih grdosija. Te građevine su toliko blizu jedne drugima da susjedu u drugoj zgradi možeš prebrojati knedle u juhi. Preživjele građevinske tvrtke grcaju u problemima jer više nemaju domaćih radnika niti onih iz regije. Uvoze se radnici iz Indije, s Filipina, iz Albanije, iz Ukrajine.

Hrvatska se neumitno mijenja. Dok nekretnine uz more sve više otkupljuju stranci, Zagreb postaje hrvatskim Singapurom na Savi. Svi smo se stisnuli u košnicu. Nekretnine na kontinentu propadaju i nikome ih ne možete prodati. Ukoliko se ovakav trend nastavi uskoro bi hrvatski derbi između Hajduka i Dinama mogao postati gradskim derbijem. Poziv ''Svi Hrvati u jednoj domovini'' sad postaje ''Svi Hrvati u jednom gradu''. Cijene rastu, ali od kupnje nekretnine teško se odustaje.

Koliko god ne imali, imat ćemo pod svaku cijenu. Dobro za one koji prodaju, svejedno za one koji kupuju jer su spremni prodati i oba bubrega za dvosobni u Zagrebu, blizu tramvaja. Gradnja, cijene nekretnina, potražnja za njima, velika seoba Hrvata, što nam to govori? Svi smo mi purgeri, ma koliko god to mnogima užasno zvučalo. Centralizirano gospodarstvo, administracija i zapostavljanje Rijeke, Splita, Osijeka, Zadra, Šibenika, Pule, stvorit će od nas stambeni otok lažne sigurnosti.

Zagreb će biti sve i ništa neće biti bez Zagreba. Kome onda treba takva Hrvatska, osim onih koji računaju na veću dobit od najvišeg prireza u Hrvatskoj, grada koji curi na sve strane dok se slažu Potemkinov grad na Savi u gradu? A pse ćemo šetati u žardinjerama između natiskanih zgrada dok djeca neće ni znati što je to priroda, a što društvo koje ju nekontrolirano uništava za sve veću cijenu.