GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Vrijeme u kojem predviđanja gube na cijeni

Vrijeme u kojem predviđanja gube na cijeni
UVIJEK POMALO ZABRINUT
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 06.09.2020 / 09:52
Autor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
KOMENTAR - Rujanski vikend u selu četiri kilometra od mora može biti jedno od najljepših ljetnih iskustava, ali ono ima i svoju cijenu. Padne adrenalin. Anksioznost gradskog života pod kontrolom državne birokracije zamijeni unutarnji mir i spisateljski naboj se raspline kao chemtrails u zraku.

Chemtrails? Ekipa koja misli da nas zaprašuje urotnička svjetska vlada u sjeni nije upoznata sa znanstveno dokazanim činjenicama da tragovi u zraku zavise o visini, temperaturi, zračnim strujama i prije svega o vlazi. Kada se uvjeti poklope, dolazi do kristalizacije čestica koje vidimo kao bijeli trag iza aviona. Tragovi ponekad dugo ostaju, ali ponekad je zrak toliko suh da trag nestane za nekoliko sekundi. Zbog toga je moguće da isti avioni s identičnim motorima proizvedu različite tragove: jednog utorka nebo bude prošarano tragovima, a jednog četvrtka tragova uopće ne bude iako je promet u zraku četvrtkom gušći nego utorkom.

Znanost nije na cijeni u ovim covid-danima. Teoretičari zavjera došli su na svoje. Konstruiraju priče koje se neupućenima čine jednako uvjerljive kao i znanstvene priče. Na primjer, znamo mi da Rusi u dane sletova na Crvenom trgu zapraše nebo da nad Moskvom ne bude ni oblačka; zašto onda ne bi mogli i na nas sipati neke nanočipove u obliku čestica prašine, ili kristale uz čiju će nas pomoć za 10 godina pretvoriti u sluge robota ili krokodila koji dolaze (prijedlog za ovu nedjelju: Električni orgazam, Krokodili dolaze, 1981.)?

Moj prijatelj pilot Stjepan Bedić ima jednostavan odgovor: kada bi to doista bilo tako, bila bi to najneekonomičnija teorija zavjere u povijesti. Solidan avion tipa Airbus 320, to je onaj s oko 190 mjesta, mogao bi ponijeti oko 20 tona tereta za zaprašivanje. Kako bi morao letjeti na odgovarajućoj visini, ispuštanjem kobnog tereta mogao bi eventualno „zaprašiti“ područje veličine Podsuseda. No, nevolja je što su faktori koji djeluju u zraku (struje, vlaga itd.) toliko nepredvidivi, da bi najveći dio tereta na kraju završio tko zna gdje, vjerojatno tamo gdje ne žive ljudi. Koliko bi neobičnih preleta velikih aviona trebalo da se zapraši samo jedan grad, a da to nitko ne uoči drukčije nego u vidu tragova u zraku?

Dakle, uvjeti u zraku su teško predvidivi: brzo se mijenjaju. To je nalik pokušajima predviđanja u početku pandemije, kada su se veliki znanstveni brendovi (pojedinci pa i čitavi fakulteti i sveučilišta) blamirali dajući prognoze koje su promašivale stvarnost za „faktor N“. Sličan problem postoji u financijama. Problem predviđanja poznat je pod nazivom hipoteza efikasnog tržišta. Pojednostavljeno, najbolja prognoza koju možemo dati o tome gdje će se cijene dionica nalaziti sutra je da kažemo kako će cijene biti na istoj razini kao danas. Naravno, svaki dan će postojati netko tko će pogoditi bolje od toga. Međutim, u dugom roku, taj koji bolje pogađa ovaj mjesec, lošije će prognozirati sljedeći mjesec, i tako dalje. U dugom roku, jako je teško, a za veliku većinu nemoguće, postići bolji rezultat od tržišta u cjelini.

Uvjeti na tržištu mijenjaju se jednako brzo ako ne i brže od uvjeta u zraku. Zbog toga svaki (dnevni) prognostičar mora biti svjestan da igra loto. Važno je naglasiti – dnevni prognostičar. Na tržištu sudjeluju i drugi akteri. Postoje dugoročni investitori koji znaju dobro pogoditi rast vrijednosti u dugom roku, a postoje i genijalci koji otkriju neku tržišnu nišu zaboravljenu od strane velikih igrača, pa uspiju ušićariti nešto više od prosjeka tržišta. Kao što kaže jedan moj drugi prijatelj koji se bavi tim poslom, „Kad bi spekulirati bilo lako, spekulant bi bio svatko.“. Naučimo cijeniti uspješne spekulante, oni su jako rijetki.

U međuvremenu, sjećate se, ja sam u selu četiri kilometra od mora. Duguljasti, elegantni listovi stare nešpule proviruju kroz prozor, sunce ih obasjava sa istočne strane, kroz krošnju se u daljini vidi more i pitam se koga jarca uopće radim za kompjutorom i trkeljam o problemu predviđanja? Često me progoni ta dilema oportunitetnog troška – profesionalna deformacija ekonomista (prevedeno na običan jezik: sindrom žaljenja): propuštam li postići nešto bolje kada bih radio nešto drugo? Ili ništa?

Između predviđanja i oportunitetnih troškova postoji uska veza. Ako želite biti dobri u prognozama morate uložiti jako puno vremena (i novca) u skupljanje iskustva. To je ono što marksisti nikada ne uspiju shvatiti – tu veličinu i težinu uloga, vremenskog, novčanog, emotivnog, koji je potreban da bi se ostvario povrat. Čak i nije riječ samo o marksistima. Brojni konfuzni ideolozi žive u naivnom uvjerenju da je dovoljno imati neku moć, koja valjda padne s neba, pa onda ne predviđaš nego kontroliraš, i nemaš troškove, samo bereš dobit eksploatirajući druge. U stvarnosti, to si tako mali Ivica zamišlja; u životu možeš sto puta pogriješiti – krivo prognozirati, potrošiti premalo ili previše vremena, novca, emocija. Zbog toga, onih koji su u stanju biti bolji od tržišnog prosjeka ima jako, jako malo. Malo je Bezosa, Gatesa ili Buffeta na ovome svijetu.

Prošli tjedan je zaključen s velikim padom cijena tehnoloških dionica. Indeks NASDAQ se srondao s 12,056 bodova u srijedu na 11,313 u petak. Dionica Tesle s 485 na 417 (-12% u samo dva radna dana). Hoćemo sada nešto predviđati? Je li ovo kraj suludih valuacija tehnoloških kompanija, početak prsnuća mjehura koji je historijski usporediv s cijenama tulipana u 17. st., cijenama dionica željezničkih kompanija u 19. st., dot.com dionicama krajem 20. st., ili je riječ samo o kratkoročnoj korekciji na stazi rasta vrijednosti, koji je realan s obzirom na ključnu ulogu koju će tehnološke kompanije imati u nastavku Četvrte industrijske revolucije?

Moguće je da odgovora na ovo pitanje nema. Znat će se tek ex post. Onda će se slaviti one koji su ex ante slučajno pogodili.

Moguće je i da negdje postoji netko tko zna odgovor, no nije pitanje samo kako znati tko je ta(j), već je puno važnije znati kako on(a) može biti objektivno sigurna u svoje znanje? Moguće je da doista postoji netko tko zna, a da toga ni sam(a) nije svjesna. Ako jest, možda se zavarava, samo što to nikada neće znati, jer će se nakon ostvarenja predviđanja zavaravanje prikazati kao istina. To je začarani krug.

Komplicirano, zamršeno. Zbog toga se o predviđanjima nakupila gomila uglavnom beskorisnih citata: „Najbolji način predviđanja budućnosti je da ju izgradimo.“ (hrpa književnika, filozofa, poduzetnika varira ovu temu …), „Predviđati je teško, naročito budućnost.“ (Yogi Berra ili Robert Petersen), „Ne razmišljam o budućnosti, ona sama dovoljno brzo dođe.“ (Einstein).

Ovi i slični citati pokazuju prirodnu ljudsku težnju za ovladavanjem budućim životom (Einsten je iznimka). Iako je ta težnja u određenoj mjeri uzaludna, ipak je korisna jer potiče ljude da budu aktivni, pa makar ih pokretao cinizam. Izvjesni Sidney Harris je kazao ili napisao: „Cinik nije samo onaj tko pokušava nešto naučiti iz gorkih lekcija prošlosti, nego onaj tko preuranjeno zdvaja nad budućnošću.“

Sviđa mi se to povezivanje cinizma s preuranjenim zdvajanjem nad budućnosti. Doista postoji ta psihološka asimetrija koja s jedne strane potiskuje dobre informacije koje upućuju na to da bi budućnost mogla biti u redu, dok s druge strane naglašava loše informacije koje najavljuju pakao na zemlji. To je evolucijska pristranost koja nas navodi na anticipaciju opasnosti.

Prognostika ima taj svoj cinični, ekstremni rukavac. U tom svjetlu, teoretičari zavjera i najavljivači apokalipse mogli bi biti korisni cinici koji su svoj cinizam doveli do ekstrema. Možemo ih promatrati kao proizvođače najluđih hipoteza koji pred racionalniji dio populacije bacaju izazove koje treba pažljivo sagledati, testirati, a nikako s prezirom odbaciti. Vratimo li se na uvodni primjer s chemtrailsima, čovjek uistinu može naučiti nešto korisno o zraku i avionima dok testira hipotezu namjernog zaprašivanja.

Naravno, postoji i alternativa – povući se iz tog informacijskog kaosa koji stvara anksioznost. Primiriti um. Pustiti dugačke, elegantne listove stare nešpule da se uvuku kroz prozor. Prepustiti se literaturi: proza umjesto NASDAQ-a!

Uzmem tako Stefana Zweiga, Jučerašnji svijet, knjiga taman počne s citatom koji mi legne u ovaj vikend-ambijent (citira Shakespearea: Povucimo se. Ususret vremenu koje nas traži.), ali onda započne drama nesretne srednjoeuropske generacije rođene 188o.-ih, kojoj je sam Zweig pripadao: Prvi svjetski rat, raspad Austro-ugarske, krize, nacistička okupacija, progon Židova iz Beča koji se iz kozmopolitskog dvomilijunskog grada i svjetske prijestolnice kulture gotovo preko noći pretvara u nacističku provinciju. „Previše povijesti“ za jednu generaciju, kako kaže Zweig, a ja se pitam je li se to moglo predvidjeti; kako se takve stvari uopće mogu predvidjeti? Svaka čast nešpuli, ali čovjek mora biti budan i uvijek pomalo zabrinut. Inače nema dobre prognoze.

Arhivanalitika

Tagovi: predviđanja, prognoze, koronavirus, koronakriza, Nasdaq, Tesla, chemtrails
PROČITAJ I OVO
Koronakriza će nekim urbanim sredinama itekako koristiti
URBANA OTPORNOST
Koronakriza će nekim urbanim sredinama itekako koristiti
KOMENTAR - Urbana otpornost predstavlja sposobnost urbanih sustava da se neprestano samoorganiziraju i prilagođavaju postojećim i nepredvidivim promjenama i rizicima.
Izazovi na poslu u doba korone
PREPORUKE STRUČNJAKA
Izazovi na poslu u doba korone
KOLUMNA - Kako da izdržimo? U psihologiji možete sresti termin rezilijentnost...
Grgićev kič video: Kako su uhljebi opustošili Hrvatsku
KUĆNI VIDEO
Grgićev kič video: Kako su uhljebi opustošili Hrvatsku
KOLUMNA - Sukladno Grgićevom imovinskom stanju, s pravom se možemo upitati: ''Ako ovako mali novogradiški mrkač može imati ovakvu kvalitetnu lovinu, kako je tek na vrhu ''hranidbenog lanca''?''
Šaolin je ponovo napao
BRENDIRANJE ŠAOLINA
Šaolin je ponovo napao
KOLUMNA - Šaolinski kungfu čuven je po svojim legendarnim, često visoko teatraliziranim te filmski mitologiziranim stilovima borbe. Stilovi tigra, leoparda, ždralova i zmija – sve to odlično i humoristično uokvireno u filmovima o Kung fu pandi.
Nanobit je dokaz da se i u Hrvatskoj može uspjeti
USPJEH MIMO DRŽAVE
Nanobit je dokaz da se i u Hrvatskoj može uspjeti
KOLUMNA - Ovaj primjer će povući mnoge hrvatske ''šmokljane'' da u svojim ''garažama'' stvore start-up platforme pretvarajući Hrvatsku iz potencijalnog ''servera'' u potencijalnu tvornicu igara, softvera, deficitarnih programa i stručnjaka.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE