Naravno, kad Igor u ovoj izjavi spomene fakine s Črnkasa, odmah prorade uspomene i neki zajednički trenutci s črnomeračkih livada. Pokojni mi brat Tomislav napucava nogometnu loptu. S njim crnokosi, blago rudlavi klinac koji iz odbijanca zatrese prečku snagom kakvu je nekad imao legenda Dinama, Franjo Wölfl. Lopta se dokotrlja do mene, opalim ju ljevicom i promašim gol za dvadeset metara. Klinac mi se stane cerekati i podrugljivo veli: ''Ti si, fakat, stvoren samo da staneš na gol!''
Bijesan krenem prema njemu da ću ga mlatnuti, no brat me zaustavi i drekne: ''Ne, on ti igra u Dinamu!''
Kako smo onomad bili prva generacija BBB-a, a Črnomerec je bio malen populacijom, svega desetak Boysa bi nas išlo na tekme jedanaesticom, Dinamov igrač je bio svetinja i nije mu smjela pasti ni vlas s glave. Naravno, taj klinac je bio Igor Jovičević, mjesto radnje: igralište OŠ Pavleka Miškine.
Nekako sam uvijek imao tu ''sreću'' da se zakačim s budućim legendama Dinama i hrvatskog nogometa. Koju godinu prije ovog događaja, umalo da se nisam potukao sa Zvonom. Razdvojili nas Dražen Boban i pokojni brat. Ispada da s kim se god potučem postane velikim igračem. I tu se vidi veličina jednog malog kvarta koji je na potezu od Mandaličine do Svetog Duha čuvao u svojim njedrima Zvonu Bobana, Igora Jovičevića, hrvača Bernarda Bana, uspješnog Dinamovog trenera Zdenka Kobeščaka, no tu su i vrsni glazbenici; Ante Gelo, Joe Pandur, Ivan Kapec, Vera Svoboda.
Spomenimo i jezgru – Szabovu, današnju Domobransku koja je palila i žarila u malom nogometu, a tu je i prvi put oglašena piratska radiostanica – Radio Šlic, preteča 101. I to je bio Črnomerec. Mjesto koje je odgajalo buduće slavne sportaše, glazbenike, umjetnike, znanstvenike, ili bi zavodljivo odvlačio mladež na šankove Mamasa i Sidra, gaseći mnogobrojne nogometne i košarkaške haklerske snove neostvarenih talenata, budućih kronera koji su u pjanom snoviđenju igrali 9 ili 10 uz gorak okus orošene Žuje.
A ta desetka, koju je trebao naslijediti od Zvone u Dinamu, bila je namijenjena golobradom Jovičeviću. Slijedom događaja, sa 17 godina, krenuo je putem Real Madrida u kojem nikada nije zaigrao za prvu momčad. Teško je ozlijedio ligamente igravši za juniorsku reprezentaciju protiv Ukrajine, dalje slijede poznate putešestvije koje završavaju 2004. Ispražnjen, u 32. godini objesio je kopačke o klin i posvetio se školovanju za nogometnog trenera.
Godine 2010. osvanuo je kao trener Karpatya, vodio je slovensko Celje, a potom je njegovo modro srce ponovno snažno zakucalo jer je dobio poziv iz Maksimira. Neprežaljena želja da, poput tate Čede, zaigra za Dinamo, ostvarila se u čudnom sudbinskom vrtlogu u kojem je postao trener druge momčadi Dinama, potom U-23 i sad legendarnih U – 19. Nimalo častohlepan, jednostavan, mudar kao trener, već drugi puta je mlade Lavove doveo do četvrtfinala.
I svaki put, kad sam gledao prijenose utakmice mladih, zračio je smirenošću, strpljivošću te se vodio onom BBB-a – "Nema predaje". Vjerujem da mu srce zadrhti svaki put kad se čuje huk s tribina, te da poželi navući desetku i stati na travnjak poklonivši se sjevernoj tribini i dečkima s kojima je nekoć španao mali nogomet na Pavlekici. Za nas, dečke s Črnkasa, bio je i ostao legenda Dinama i, znamo, dobro znamo da će jednom naslijediti jednako tako velikog Bjelicu, te da će osjetiti željeni huk s tribina i skandiranje Boysa.
Danas su ga prolazili trnci nakon utakmice s Bayernom, dobio je podršku mnogobrojnih navijača, te stvorio obiteljsko ozračje među igračima. Igor je strpljiv. Veli da će čekati i dvadeset godina samo da sjedne na Dinamovu klupu. Sinke, urednik SEEbiza, navijač sa Svetog Duha, moja malenkost iz susjedne ulice – Domobranske, svi oni spomenuti ili ne s črnomeračkih livada, već sad nazdravljamo Dinamovoj legendi, treneru koji stvara buduće hrvatske talente, reprezentativce svjetske klase. On je, jednostavno, ''naš Igor s modrim srcem.''
