S kim god se čujem veli mi da nema osjećaj blagdana. Pogledaš van, ulice puste. Automobili prolaze poput avetinja. Ponekad posumnjaš da nekoga uopće i ima u njima. Ljudi su nestali progutani u betonske zgrade u kojima ih vari prolaznost. Odjekuje tutnjava pirotehnike.
Pas mi se stisnuo u kupaonicu i tamo drhti od straha. No, čini se da se cijeli svijet stisnuo u kupaonicu iščekujući da strah oko nas nestane samo tako. Vjernici, koji slave Božić, vjerojatno tek sad razumiju svu veličinu ovog blagdana. I Isus je rođen u okrilju terora straha. Herod je naredio pokolj novorođenčadi u Betlehemu. U tom strahu, Josip i Marija tražili su sigurnost i pronašli je u omalenoj štalici, sami i prepušteni sebi. No, usprkos svem strahu, Život je pobijedio i dječji plač donio je novu nadu svima nama. Nažalost, u današnje vrijeme glamura i lažnog sjaja demokracije izgubili smo pojam o svemu. Siromašniji duhom, a konzumeristički rastrošni došli smo do točke obrata.
Jesmo li? U spoznajnom momentu shvatili smo što znači obitelj i kako ju je lako nepovratno izgubiti. Fejs, kao društvena mreža koju su napustili mladi, a prepustili je onima starijima od 35, ovih dana pretvorio se u virtualnu ''Osmrtnicu'' prepunu tužnih poruka. Gotovo da, u suradnji s medijima, djeluje kao akcelerator depresije. Nabrijane vijesti iz svijeta u domaćoj obradi senzacionalista ubijaju svaku volju za osmijehom, a kamoli za nekim blagdanskim raspoloženjem. Ekstrakcija društvene tragedije kojom svjedočimo svakodnevno bombardirani na vijestima i panel emisijama stjerali su nas u kut iz kojeg nitko ne zna kamo i kako dalje.
Egzistencijalna, psihološka, zdravstvena ali i društvena devastacija atomizirala nas je do neprepoznatljive točke beznađa u kojoj se preklapaju ''teorija zavjere'' i mainstream očekivanja u kojoj se s jedne strane predviđao ovakav konačni kontroli sustav društva s onim druge strane gdje se pod egidom ''odgovornosti'' ubija bilo kakav društveni život da bi se spasilo samo to društvo od nesagledivih posljedica.
A posljedice su već sad nesagledive. I onda nam se, u svom ovom cirkusu, dogodi Damir Trut, pomoćnik ministra unutarnjih poslova i ravnatelj Civilne zaštite koji u maniri istočnonjemačke tajne policije Stasi zaziva susjedsku, obiteljsku, građansku špijunažu i naplatu 5.000 kuna kazne za nepoštivanje propisa o okupljanju u ime zdravlja, svijetle budućnosti i prosperiteta države u kojoj pressice Stožera civilne zaštite izgledaju kao neuvjerljiv igrokaz neke amaterske glumačke skupine. Parafrazirajući parole iz Dosjea X, Trut(h) je oko nas, ali i one ''Ne vjeruj nikome'' sami sebe smo doveli do situacije nametnute omnipotencije.
One u kojoj mislimo da ćemo mi spasiti ovaj svijet, do one obrnute, shizofrene, u kojoj milimo da se sve zlo događa zbog nas i da smo mi krivi zbog kaosa u svijetu i brojnih žrtava korone o kojima se svakodnevno izvješćuje na televiziji. I stvarno, kad svakodnevno gledaš iscrpljene zdravstvene djelatnike, ljude na respiratoru, crne brojke svakih sat vremena, ispranog mozga više nemaš želju za druženjem sa samim sobom, a kamoli s obitelji koju nisi vidio mjesecima.
Trut, na međužupanijskim pograničnim prelazima s policijskim patrolama i špijunskom mrežom infiltriranom u svaku poru društva, među obiteljima, susjedima, prolaznicima, videa kako sjediti u domovima, kako nositi maske, kako prozračiti prostoriju, kao glasnogovornik demokratske diktature prouzročio je kontraefekt u građana.
Njemu u truc ili trut, mnogi su odlučili pronaći ''ilegalne'' načine da posjete svoje stare, nemoćne i osamljene roditelje, da odu u svoje vikendice, ili se druže na obiteljskim proslavama blagdana. Policijska presija koja podsjeća na one iz totalitarnih vremena, s Trutom u ulozi Šicera, neminovno će ostaviti teške mentalne posljedice na mnoge. Psihoza, panika, krivnja upakirana u božićni poklon ''odgovornosti''.
Stižu nam blagdani na propisanoj distanci. Čudni u kojima se pod čudo podrazumijeva tek ovo, pridošlo, propagirano cjepivo. Ima li boljeg cjepiva za sve nas od onog da počnemo vjerovati u bolje sutra apstrahirajući zastrašujuće vijesti kojih smo već odavno svi siti...
