U zagrljaju korone i potresa

Slaba su mi utjeha stihovi; "Nigdar ni bilo da nekak ni bilo, niti nigdar ne bu da nekak ne bu." U strahu od moguće zaraze, smanjio sam izlaske iz kuće na najmanju mjeru. Kada ćemo se i hoćemo li se uopće, moći slobodno kretati i raditi?

Potresen potresom slušam bezbrižan pjev ptica, promatram rascvjetale voćke, divim se cvijeću u najmanje lošem od svih mogućih svjetova. Ovo je prvo takvo iskustvo, duboko se nadam i zadnje. Ne mogu se oporaviti od šoka. Plašim se i zaraze korona virusom. Tko zna, možda već prebiva u mom tijelu, a da ga još ne osjećam. Nisam li mogući izvor zaraze? Ako nisam, hoću li uskoro postati? Kako se osloboditi tih misli?

Strah i zabrinutost za sebe i druge, usidrili su se u mojoj psihi u očekivanju novih nevolja. Izgubio sam radost života. Imam li volje, hrabrosti i snage suočiti se sa proteklim i budućim nevoljama? Moj je životni vijek već sada duži od prosječnog, pa ne bih trebao biti pretjerano zabrinut, jer, kraj mi je ionako blizu.

Djeca su se osamostalila i više im nisam nužno potreban. Moja je biološka zadaća ispunjena, iako ne na najbolji način. Ipak, ne bih volio umrijeti. Nagon za samoodržanjem ne dopušta mi nasilan prekid života. Ne bojim se smrti, ali se bojim patnje koja bi joj mogla prethoditi. Kada bih morao birati hoću li umrijeti od virusa ili potresa, našao bih se u dilemi na koju trenutno nemam odgovor. U svakom slučaju, nalazim se u znatno povoljnijem položaju od onih koji više ne mogu razmišljati na ovaj način. Jesu li moje misli rezultat panike, pretjerane zabrinutosti, ili pokušaj realnog sagledavanja trenutnog stanja?

Podrhtavanje tla se i dalje nastavlja, pa ni mogućnost novog, možda i snažnijeg udara nije isključena. Moramo li, poput Japanaca, prihvatiti život na trusnom području i prilagoditi se? Poduzeti mjere koje će ublažiti posljedice budućih potresa i ljudske žrtve. Pitanje, jesu li se Zagrepčani i ostali mogli pripremiti za potres, iako se ne zna ni dan ni čas njegovog izbijanja, sada je bespredmetno. Trebali bismo odgovoriti na pitanje jesmo li štogod naučili, kako bismo bili spremniji za slučaj da se nesreća ponovi.

Sjećam se, tog sam se jutra upravo okretao na na stranu u ugodnom, toplom krevetu kako bih nastavio spavanje, kada sam u polusnu začuo čudnu, nepoznatu, prigušenu podzemnu tutnjavu. Odjednom se potpuno razbudih. Imao sam dojam kao da se cijela kuća nagnula, čvrsto se držeći temelja. Shvatio sam da je potres, iako ga nikada ranije nisam doživio. A tada se sve smirilo. Izašao sam na balkon. Vidio sam ljude koji su izašli na cestu, balkone i prozore. Znatiželjno su promatrali susjedne kuće.

Nije bilo panike. Bile su neoštećene. Barem na prvi pogled. Čuli su se razni komentari. Vratio sam se u sobu razmišljajući kamo da se sklonim u slučaju novog udara. Mislio sam da je najbolje mjesto ispod armiranog nosača gornjeg kata. Srećom, drugi je udar bio slabiji. Nisam bio siguran trebam li vjerovati tumačenjima kako se tlo smiruje ili slutnji koja mi govori da bi trebalo očekivati još jači potres. Pred očima su mi se vrtjele slike sjećanja ruševina Skoplja uslijed potresa 1963. godine, koje sam gledao godinu dana kasnije, prilikom posjete tom gradu. Vidio sam razrušena zdanja, ali iza njih nisam vidio strah i patnju stanovnika tog grada. Kao da tek sada shvaćam njihovu težinu i sreću što Zagreb nije doživio sličnu katastrofu.

Bojim se novog potresa. Plaši me svaki nepoznat zvuk. Tješe nas da se tlo smiruje. Utješno, zar ne, iako nitko ne zna ni dana ni časa kad bi mogao uslijediti novi potres. Preplašen sam i opjednut crnim mislima, iako razorna snaga potresa nije direktno pogodila ni mene, ni moju obitelj. Barem ne materijalno. Bojim se ponavljanja zastrašujuće, valjajuće tutnjave ispod površine zemlje i nejasne boli u trbuhu prije nego što se kuća zanjihala poput čamca na morskom valu.

Kao da se cijela nagnula iz temelja da bi se, kako sam naknadno ustanovio, neoštećena vratila u početni položaj. Osjećao sam se bespomoćan, bio sam preplašen i izgubljen. Ni nakon potresa, ne osjećam se ništa bolje. Plaši me svaki nepoznat zvuk, čak i fijuk vjetra. Kad zatvorim oči, pojavi se slika jako oštećene kuće u kojoj živim, iako je solidno građena. Spavam odjeven, a u pripremi držim dokumente i nešto gotovine. Trebao bih spremiti nešto rezervne odjeće, vode i hrane, za svaki slučaj. Trebam li shvatiti potres kao upozorenje, ili pak kao kaznu? Ili cijeli nesretan stjecaj okolnosti treba svesti na seizmološki nepovoljan položaj grada?

Prisjećam se izvještaja o katastrofalnom potresu koji je pogodio Lisabon na sam dan Svih Svetih, 1. studenog 1755. godine. Neki su ga teolozi tumačili kao kaznu Božju, s obzirom da je taj lučki grad bio poznat kao leglo lopovluka, zla i razvrata. Ovu je tvrdnju teško braniti s obzirom da je prema nekim izvještajima četvrt u kojoj je bilo središte prostitucije, ostala pošteđena najtežih razaranja. Kada je riječ o Zagrebu, Božja se ljubav, možda, očitovala ograničavanju razmjera potresa i štete koji je izazvao. No, okrivljavati Boga za nevolje što pogađaju čovjeka, doista je bogohulno. Vjerojatno je najbliže istini Einsteinova misao da se Bog ne miješa u događanja na Zemlji, iako teolozi, iznoseći brojne primjere, tvrde suprotno.

U proteklom su stoljeću tumačili povećani broj potresa kao rezultat podzemnih nuklearnih pokusa. Nažalost, strašnih je potresa bilo mnogo prije. Oni svjedoče o bespomoćnosti čovjeka u odnosu na sile prirode. Ako to ikad shvatimo, vjerojatno smo već davno pokrenuli procese koje je nemoguće zaustaviti. Klimatske promjene i ozonske rupe prvi su glasnici budućih nevolja ...Ali, čemu takve misli? Mogle bi me dovesti do ludila, što je znatno lošiji scenarij od onog koji mogao uslijediti djelovanjem koronavirusa.

Ne znam što nas čeka.

A neizvjesnost je teret kojeg najteže podnosim.

Psalam 130-ti: "Ako ćeš gledati na bezakonja Gospodine, Gospodine, tko će opstati?", ne pruža odgovor na moje dileme, ali ipak budi nadu.