Godine 1978. kada više nisu vrijedile politike iz perioda Kulturne revolucije, u dobi od 27 godina, Zhang Yimou, iako je bio iznad propisane dobi za prijem na fakultet, obratio se Ministarstvu kulture koje mu je nakon pregleda njegovih osobnih fotografskih radova dozvolilo upis na Pekinšku filmsku akademiju. Diplomirao je 1982. godine, u klasi u kojoj su bili Chen Kaige, Tian Zhuangzhuang i Zhang Junzhao, klasi poznatoj kao „petoj generaciji” kineske kinematografije koja je svoj rad započela po završetku Kulturne revolucije; Zhang Yimou bio je i ostao jedan od njezinih vodećih autora.
Vrijeme u kojem je živio oblikovalo je njegov umjetnički izražaj i to se jasno može vidjeti u njegovim filmovima. Opisivao je život običnog čovjeka koji se bespogovorno, često nemajući izbora, prilagođavao okolnostima ma kakve one bile, nikad ne znajući što će uslijediti, uvijek stavljajući društvo kao takvo ispred sebe, čak potpuno zanemarujući svoje najosnovnije ljudske potrebe, pokušavajući dati svoj doprinos mirnijem i boljem životu kome se nadao.
Iz perspektive promatrača, ne možemo ne primijetiti i osporiti ili negirati njegov očit doprinos davanju uvida u različite kulturološke, društvene, političke prilike života u Kini, posebice onoga što se dešavalo u XX stoljeću. Pričao je o onome o čemu su mnogi šutili. Razmišljao je na način na koji mnogi ili nisu smjeli ili nisu imali kapacitet razmišljanja. Ukazivao je na probleme koji nisu uvijek nailazili na razumijevanje. Dapače. Tako je film “Cvijeće rata” koji govori o japanskoj invaziji na Kinu zabranjen u Japanu (2011., kad je snimljen, bio je njegov najskuplji film s ukupnim proračunom od 90,2 milijuna dolara; među mnogima, izdvojit ćemo samo šest nominacija za Azijsku filmsku nagradu - za najbolji film, režisera, scenarista, skladatelja, kostimografa i novopridošlicu) dok je, primjerice, “Živjeti”, film o komunističkoj Maovoj vladavini, zabranjen u njegovoj domovini.
Kako je osobno tijekom Kulturne revolucije bio primoran na tzv. reedukaciju, ne čudi potreba da u svom radu istražuje teme bliske toj, ali i ostalim temama koje su bile politički i seksualno represivne te povijesno značajne za kinesko društvo i pojedinca. Većina njegovih filmskih ostvarenja vezana su uz teške događaje, temelje se na povijesnim činjenicama, obično seoskih zajednica a prikazana su nerijetko na nedvosmislen i vrlo ogoljen, često kritičan način. Osim po tome, prepoznatljiva su i po kaligrafiji kojom započinje većina njegovih filmova te glumici Gong Li (巩俐 Gǒng Lì, rođena 1965.godine), njegovoj muzi, glavnoj glumici u velikom broju njegovih filmova.
Njegov redateljski debi, film “Crveni sirak”, upravo s njom u (njenoj prvoj) glavnoj ulozi, 1988. godine donio mu je Zlatnog medvjeda za najbolji film na 38.međunarodnom festivalu u Berlinu. Taj ga je film doveo na vrh liste svjetskih redatelja, no nije bio jedini koji je naišao na odlične kritike i mnogobrojna priznanja i nagrade. Niz se nastavio, ako izostavimo film iz 1989. koji je politički triler također u suradnji s Gong Li a koji je sam Zhan Yimou ocijenio kao svoj najgori film. No, 1990.godine, s također Gong Li u glavnoj ulozi, režirao je dramu po imenu “Ju Dou” koja je postala prvi kineski film nominiran za Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Nakon toga, 1991.godine, uslijedila je četvrta suradnja s Gong Li, nastao je film “Podignite crvenu svjetiljku” koji, kao i svi njegovi filmovi, vrlo realistično oslikava stanje u društvu, ovaj put prikazujući život bogate obitelji početkom XX stoljeća kad je Kinezima bilo omogućeno ženiti se s onoliko žena koliko su htjeli i/ili mogli kupiti, izdržavati.
Godine 1992. na dodjeli Oscara nominiran je u kategoriji najboljeg stranog filma i time je postao drugi film koji je zaslužio takvo svjetsko priznanje. Položaj žena u društvu tema je obrađena u sva tri filma pa se smatraju neformalnim triptihom; ova trilogija opisuje mlade djevojke koje udajom ulaze u obitelji više klase i susreću se sa sličnim nevoljama.
Te iste godine u produkciji Pekinške filmske akademije nastala je “Priča o Qiu Juu” koja je osvojila Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu. Gong Li bila je glavna glumica i u tom filmu; dobila je dvije nagrade za najbolju glumicu, od kojih se svakako izdvaja Volpijev pehar kao službena, festivalska nagrada. Prvi je to njegov društveno angažirani film s elemetima komedije, različit od dotadašnjih filmova u kojima je povijesne događaje uglavnom prikazivao kroz drame ili tragedije. Kako su mnoge ulične scene snimljene skrivenom kamerom, film ima elemete dokumentarca, što je još jedna od razlika u odnosu na prethodna redateljska dostignuća. Roger Ebert, poznati američki kritičar, komentirao je kako putem apsorbiramo više informacija o svakodnevnom životu običnih ljudi u Kini nego u ijednom filmu koji je vidio, što je dojam koji mnogi dijele.
“Živjeti” je bio sljedeći film koji je godine 1994. nagrađen u Cannesu Grand Prix nagradom ekumenskog žirija i nagradom za najboljeg glumca. Kako smo ranije spomenuli, bio je zabranjen u Kini, no bez karikiranja ili uljepšavanja, što je svakako jedna bitna crta Zhangovog rada, pokazao je sve strane jednog režima i koliko je koštao svaki društveni sloj, samo u različitim razdobljima koja nužno nisu bila vremenski jako udaljena. U sedmom filmu po redu u režiji Zhang Yimoua, Gong Li se pojavljuje 1995.godine u “Šangajskoj trijadi”, filmu koji je bio prvi Zhangov film u suradnji sa zapadnjačkim koproducentima a kojeg je američka nacionalna kritičarska udruga proglasila najboljim inojezičnim filmom.
Stječe se dojam da je izabravši ekranizirati roman Pravila klana Xiaoa Lia, politički neosporne knjige koja se bavila šangajskim podzemljem 30-ih godina prošlog stoljeća, htio pustiti da se slegnu dojmovi, da ne kažemo "slegne prašina", koju je film "Živjeti" izazvao u kineskom društvu. Ujedno, u tom filmu se njegova i Gong Liina romantična i profesionalna veza završava; sljedeću suradnju imaju tek 2006.godine, nakon 11 godina pauze, u filmu “Prokletsvo zlatnog cvijeta”. Osim po nastavku njihove suradnje, ovaj film je ostao poznat po najvećem setu u kineskoj kinematografiji, završnoj sceni koju je dvadesetak dana snimalo više od tisuću stvarnih vojnika te kostimima koji su bili višeslojni i teški čak do četrdeset kilograma, ali i prekrasni što im je osiguralo nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje kostimografije. Film je osvojio mnoge nagrade i na azijskom tlu među kojima bismo izdvojili Hongkonšku filmsku nagradu u kategorijama najbolje glumice, scenografije, dizajna kostima i maske. Na kraju, ali ne manje važno, film je poznat po spektakularnosti, raskošnoj produkciji kojoj se Zhang Yimou vratio nakon niskobudžetnih filmova koji su mu prethodili.
U jednom od njegovih sljedećih filmova, 1999.godine, “Put do kuće”, koji je jedan od njegovih najemotivnijih filmova, prvi puta na ekranima pojavljuje se nova, buduća velika filmska zvijezda, glumica Zhang Ziyi (章子怡 Zhāng Zǐyí, rođena 1979.). Pored poznatog kineskog glumca, Jet Lia, glumila je i u filmu „Heroj“, velikom međunardonom hitu, jednom od rijetkih filmova koji je bio na prvom mjestu na kino blagajnama u SAD-u, 2004.godine, dvije godine nakon što je objavljen u Kini kao do tada najskuplji kineski film svih vremena. I on je 2003. bio nominiran na dodjeli Oskara za najbolji film na stranom jeziku. Na uspjeh ovog filma nadovezao se uspjeh filma „Kuće letećih bodeža“ premijerno prikazanog na festivalu u Cannesu. Oba filma sličnog su žanra, epovi su borilačkih vještina. I u ovom povijesno-borilačkom spektaklu Zhang Ziyi ponovo je igrala glavnu ulogu. Film je bio nominiran u kategoriji fotografije i, po mnogima zasluženo, smatra se jednim od slikovno najboljih filmova ovog stoljeća. Ovacije nakon premijernog prikazivanja trajale su 20ak minuta a zanimljivo je i da je sniman na području Karpata, u zapadnoj Ukrajini.
Osim s vrsnim glumicama, Zhang Yimou se 2005.godine ostvarila i želja da režira film s japanskim glumcem Ken Takakurom, poznatim kao 'japanski Clint Eastowood', čiji je obožavatelj više od 30 godina. U pitanju je film “Usamljeno putovanje od tisuću kilometara”.
Godine 2016. Zhang Yimou, kojeg svijet doživljava kao jednog od najvećih vizualnih stilista ovog vremena, režira svoj najskulji film od vrtoglavih 150 milijuna dolara. U pitanju je film koji se zove „Veliki zid“, s jednom od globalnih super zvijezda, Mattom Damonom, u glavnoj ulozi. Ne baš veliki uspijeh tog filma, stavio je u sjenku film „Sjena“ koji je na 55. dodjeli Golder Horse Awards osvojio nagradu za najbolju režiju, ali i tri dodatne nagrade. Film je nastao 2018.godine.
Osim svih navedenih uspjeha filmova koji su svjetskoj sceni ispričali jako puno o Kini, ogolivši i ono lijepo i ono ružno u njenoj povijesti, dali nam priliku saznati puno o kineskim običajima te nam približili kinesku kulturu, važno je istaći da je Zhang Yimou svijetu poznat i kao glavni redatelj spektakularnog otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara u Pekingu 2008.godine, kad je dobio nagradu "za stvaranje čarobne, nezaboravne proslave olimpijskog obećanja, s tisućama glumaca“.
Tim povodom, Steven Spielberg komentirao je kako nas je "u jednoj večeri vizualnog i emocionalnog sjaja sve educirao, prosvijetlio i zabavio. Time je Zhang sebi osigurao mjesto u svjetskoj povijesti.” Ove godine, režirao je otvaranje i zatvaranje Zimskih olimpijskih igara u Pekingu a važno je spomenuti da je bio izabran i za režiju pekinškog dijela svečanosti zatvaranja Ljetnih olimpijskih igara 2004. u Ateni.
Nastavit će se…
