Ovakve stvari neprimijećeno prolaze ispod radara medija. Društvene mreže su zapaljene raznoraznim komentarima te teorijama zavjere od trgovine organima do otmica u svrhu prostitucijskog ropstva. Pozadinu svega teško je otkriti jer na internetskim stranicama policije svako malo osvane, ali i nestane objava o nestalom maloljetniku. Zbog zaštite, rijetko kad se dozna uzrok nestanka.
Često je uzrok svemu loš uspjeh u školi, ljubavni problemi, droga, a u malim slučajevima obiteljsko nasilje, seksualno zlostavljanje i slično. U razgovoru s pojedinim roditeljima, ali i iz studija psihologa i sociologa, razlozi bijega mogu biti varijabilni i prepuštamo ih znanstvenicima. Ne postoje pravila. Možete imati savršenu obitelj, pa opet devijantno ponašanje djeteta. Veliki je broj i suicida. U tinejdžerskim formativnim godinama svaka kritika je potencirana na n-tu.
Mobbing kod djece je sve prisutniji, a počinje od prvog razreda. Djeca pucaju pred opterećenjem da budu ''savršena'', uklopljena i ukalupljena u mindset zlostavljačke grupacije, no bivaju odbačena i ponižavana. Nedavni istup nekog ''znalca'' da je mala Mia Negovetić trebala nastupiti na Dori bez naočala dodatni je udarac na samopouzdanje kod tinejdžera. Probajte se sjetiti kakvi ste i sami bili kao pubertetlije. Svaki prištić je izgledao kao Himalaja na vašem licu, prekid s ljubavi vašeg života doživljavao se šekspirijanski tragično, a da bi se napredovalo na ''društvenoj ljestvici'' uzimao se alkohol i cigarete.
Danas je djeci sve dostupno, najgore od svega lake i teške droge, eksperimentiranje sa seksom gdje se dokazuje ''odraslost'', zbunjenost tjelesnom transformacijom i zasićenje glupim i primitivnim stereotipom koji nameću ''bogomdani influenceri''. Savjet roditelja roditeljima jest biti što više s djecom. Razgovarati o svemu bez tabu tema.
Upoznati uistinu svoje dijete i biti mu podrškom te mu pomoći da što bezbolnije prođe to burno razdoblje odrastanja. Nametnuli smo im vlastita očekivanja koja ni sami nismo mogli ispuniti. Iz straha od kazne ili odbacivanja ili socijalne propasti propuštamo ih podučiti da su dovoljno mladi da isprave svaku svoju grešku na tom trnovitom putu. Kako pripadam generaciji u kasnim četrdesetima, ne mogu pojmiti kroz što sve mladi prolaze. Svaka generacija je imala svoj križ, svoje strahove, svoje komplekse. Zato je bitno kroz razgovor uvidjeti čega se sve plaše djeca, što ih opterećuje, pomoći im kroz škole lakšeg učenja (knjige Logos učiteljice, edukacije za lakše svladavanje matematike, kemije, fizike). Dostupna su i zanimljiva predavanja na YouTubeu. Naposljetku ostavili smo one najteže razloge koji su u malom postotku uzrok nestanka.
O tim teškim povodima bijega, opasnostima od internetskih vrebača, dilera, seksualnih zlostavljača, mobbinga u školi, trebalo bi razgovarati na panelima kako u srednjoj, tako i u osnovnoj školi. Pozivati roditelje, educirati i njih i djecu kako da se zaštite i izbjegnu pozive na 192 ili obraćanje na e-mail adrese nestali@nestali.hr.
Mediji bi trebali češće i u pravo vrijeme izvješćivati o aktualnom problemu, policija bolje i ažurnije javljati o pronalasku, pokretati emisije kako na televiziji tako i na radiju koja će otvoreno progovarati o problematici kod današnje mladeži. Nekad davno takvu emisiju je uređivala Ksenija Burcar. Pokrenula je i mnoge druge edukativne emisije za djecu.
Danas više nema edukativnog kontakt programa za mlade. Ostaju kasnonoćni pozivi na Hrabri telefon i izgubljenost djece u ovom suludom kaosu kojim dominiraju mediokriteti. A trebamo početi samo iz jednog mjesta, onog kad smo i sami bili djeca koja uplašeno proviruju kroz vrata odrastanja i goleme odgovornosti koja im se prti uz sve nebulozniji školski program.
