No, ono što ne bi trebalo imati cijenu bila je ljubav. Nažalost, Ljubav je u većini slučajeva ostala tek ljubav koja se, u pravilu, profesionalizirala. Žalosna činjenica je ta da smo svi isti. Cijeli svijet počiva na materijalnoj paradigmi. To nam potvrđuju i novi podaci o društvenom ustrojstvu u Hrvatskoj. Kao i u svijetu, tako i u nas, bogati se vežu s bogatima, siromašni sa siromašnima. Nažalost, klasno raslojavanje uništilo je i radničku klasu.
Radnička klasa je tek sinonim za neku marginalnu političku opciju.
U Hrvatskoj živi 12.000 dolarskih milijunaša, a 40.000 iznimno bogatih hrvatskih građana.
Kako su se nekad ''spajale međe'', ujedinjavale plemićke obitelji, gradili poslovni imperiji, tako i danas novac ima moć i detektor je ljubavi među imućnima. Dolarski incest tako postaje jedina poveznica između bogatih mladenaca. Vjerojatno prisežu na onu ''dok nas novac ne rastavi''. S druge strane, siromašan čovjek može težiti bogatstvu no malo će biti onih koji će postati ostvarenom Pepeljugom ili Pepeljuganom.
Možeš izgubiti cipelu, no za zlatnu mladež mi smo svi štrace koje moraju gledati u svojem svakodnevnom općenju s pukom. Njima više i nije mjerilo intelektualno bogatstvo. Bitno je da si bogat bez obzira na podrijetlo bogatstva. Takva isključivost te klasna betonaža nije fiksna. Naime, ukoliko se obogatite, ''dobrodošli mladenci.'' Skorojevićka elita u stalnom strahu od ponovnog siromaštva i propasti ne računa više na gensku već na dolarsku kvalitetu. Ljubav koja je uvijek slijepa tako ostaje i među klasno slijepom.
Naravno, dogodit će se koji Romeo i Julija, no to će imućna obitelj već srediti na svoj način. Za malog čovjeka ljubav nikada nije imala cijenu. Bogataši ju procjenjuju i na taj način stvaraju veze, brakove, klanove, ali se i pravno osiguravaju od eventualnog rizika ''ljubavnog poslovanja''. Čemu, onda, kao društvo težimo? Promotrite koji su vam interesi i znat ćete gdje pripadate.
Svijet se pretvorio u fotošopiranu površnu percepciju stvarnosti. Što je, uistinu, savršenstvo? Ne postoji i nikad nije postojalo. Tko teži pravoj Ljubavi najbogatiji je čovjek. Nažalost, iz znanstvenih istraživanja, ali i međuljudskih odnosa, lako je zaključiti da sve ima svoju cijenu, posebice Ljubav.
Oduvijek se gledalo što se donosi u miraz. Zato sad imamo klasnu isključivost i mizeriju. Da bogati ne bi plakali, a siromašni se nečemu nadali. Sport, šverc, utaja, dilanje, znanje, realna uspješnost, sve se to dotiče elitne ljubavi. A Ljubav, ona čeka princa iz bajke, izgubljenu cipelu ili pruženo srce na dlanu koje nema cijenu, jer Ljubav je sve što nije tek tržena ljubav.
