Strava i užas na koruptivnim temeljima

Bilo to prije jednu, dvije, sedam ili 50 godina, slučajevi se ponavljaju i bivaju sve gorima i krvavijima. Zar nam ''Zadarski Fritzl'' ili Paški monstrum nisu bili dovoljni? Zar nam nisu bili dovoljni slučajevi oduzimanja poslovne sposobnosti koje s pozornošću godinama (iz davne 2004.) prati i na koje ukazuje Udruga Sjaj?

A takvih udruga je sve više, a obespravljenih roditelja no i udomitelja na sve strane. Kaos koji se desetljećima vuče još iz prošlog sustava izgradio je paralelni sustav u kojem neokrznuto egzistira usprkos dokazanoj krivnji i neodgovornosti. Sustav koji reagira samo na imovinsku karticu zreo je za duboko skeniranje od vrha do dna. Današnja tragična informacija o smrti dvoipolgodišnje djevojčice opet će, nažalost, biti tek priča za jedan dan. I opet se, vjerojatno, neće dogoditi toliko željene promjene u sustavu koje bi onemogućile takve tragične priče.

Nažalost, u cijelom tom metastaziranom sustavu uvijek nagrabuse oni istinski socijalni djelatnici koji s ljubavlju rade svoj posao. Izdvojeni od ''unosnih'' slučajeva, bit će preusmjereni na rješavanje spore birokracije ili na vođenje onih koje je već odavno trebalo prepustiti psihijatrima ili policiji. Tako i ne čudi da osobe s invaliditetom ne vide svog socijalnog radnika po petnaestak godina.

S druge strane, zagrebački kvartovi koji imaju i po pedesetak tisuća stanovnika imaju tek nekoliko socijalnih radnika koji bi trebali obavljati i terenski i uredski posao. Socijalna skrb oduvijek je bila resor na kojem su mnogi gubili svoje udobne fotelje. Ovako, nažalost, imamo dobro uhodano nefunkcionalno ministarstvo koje reagira tek kad se dogode tragedije.

Jesmo li društvo visokog obiteljskog nasilja proizašlog iz neimaštine i čestih ovisničkih rastrojstava znat će oni koji su i zaduženi za vođenje i kontrolu velikog broja registriranih slučajeva. Večerašnja izjava Gordane Buljan Flander potvrđuje i najcrnje slutnje.

Država, kojoj su bitnije (re)prezentacije i rastrošnost na luksuz, opetovano dobiva po prstima, no ne haje. Ona možda i jest otporna na udarce, no djeca, žene, starci, teško oboljeli nisu.

Sustav dobro naplaćuje svoje nedjelovanje. Dotad, imamo duge liste na udomljavanje i posvajanje djece. Čak 4.500 djece sanja o toplom domu i nekom tko bi im pružio ljubav lišenu zlostavljanja i iskorištavanja. Neka, zbog spore procedure, nikada ne dočekaju svoj dom. Poznata su i svjedočenja o maturantima koji namjerno padaju završne razrede da ne bi završili na ulici jer punoljetnošću gube pravo na dom. I nakon svih ovih godina u svim medijima se postavlja isto pitanje: ''Dokad?''

Čini se, stravičnog li osjećaja, dokle god se ne razbije paralelni sustav koji nikome i nikada nije odgovarao. Samo, zar se očekuje da novinari rješavaju nešto što bi trebale nadležne institucije? Doduše, privatne nacionalne televizije svakog tjedna pokušavaju rasvijetliti tamu u hrvatskoj zbilji. Slična stvar je i s portalima. Na jedan medijski ''odrađen'' slučaj dolazi tisuće novih.

Redakcije grcaju, a istraživačkih novinara ni za lijek. Kad sve to ne mogu pokriti komercijalni mediji kako, onda, očekivati da to učine malobrojni savjesni socijalni radnici?

Građani se sprdaju s nepostojećom pravnom državom, ne vjeruju u socijalnu državu, a istinsku socijalnu državu ionako nikad nismo ni imali. Možemo se samo upitati: ''Kome, uopće, vjerovati?''