Kriza se nastavlja, katastrofa se, izgleda, sanira na zagrebački način, postupno valjda dok se sama ne riješi.
I što je tu nedostatak krizne komunikacije? Činjenica da nas je krizni, pandemijski stožer svakodnevno bombardirao svakojakim informacijama, često oprečnim, a ponekad i komitetsko-političkim.
Činjenica da su vladini znanstveni savjetnici govorili sve i svašta, jedan protiv drugog, malo u prilog jedne istine, malo u prilog druge. Činjenica da nas je taj isti stožer manipulirajući podacima proglašavao svjetski priznatim borcima protiv pandemije.
Ili najnovije. Činjenica da novinari povrijeđeni i posramljeni čekanjem odustaju od najavljenih konferencija za novinstvo Predsjednika Vlade. Činjenica da ministar graditeljstva i državne imovine, inače poznat kao "spasitelj hrvatske brodogradnje" i aranžer dovođenja najpoznatijih tvornica automobila u Hrvatsku, bježi od najavljenog susreta s novinarima na stražnji izlaz vojarne u Petrinji. Činjenica da se, zamislite i tu su funkciju izmislili, glasnogovornik protupotresnog stožera ne javlja na pozive novinara.
Ne, nije to nedostatak krizne komunikacije, to je nedostatak komunikacije, bolje reći bježanje od komunikacije, to je nepostojanje komunikacije. A zašto je nema? Zato što se nema što reći, zato što nema tko reći. Nema tko reći jesu li maske potrebne ili ne, širi li se virus u kafićima, školama ili crkvama, a na osnovu relevantnih podataka. Nema tko reći kada će proraditi organizirana državna briga za ljude pogođene potresom, nema tko reći zašto ne postoje Državne robne rezerve, nema tko reći tko je za sve to odgovoran.
Potrebna je tek komunikacija, ona obična ljudska i realna, a ne, gospodo komunikatori, ona krizna, marketinška, politička. Nisu potrebni stožeri koji će na lijep način plasirati šuplja, političko-predizborna obećanja ili laičke procjene, kako odgovoriti činjenicama koje su zahvaljujući suvremenim načinima komuniciranja i medijima dostupne svima. Građani su dojmove stekli na činjenicama pa i na onoj gledajući u tanjur s toplim obrokom spremljen s volonterskom ljubavlju i onaj s računicom Pletera čiji šefovi imaju plaće veće od ministarskih.
P.S. Komunikacija nije omalovažavanje ljudi koji su na osnovu viđenih činjenica stekli dojam o nečemu. Dojmovi se ne formiraju priopćenjima, izjavama. Građani traže uvijek istu komunikaciju i u krizi, i u novo normalnom i normalnom stanju zajednice u kojoj žive. Pojam krizne komunikacije shvaćam tek kao stanje krize u komunikaciji. Nazovimo to pravim imenom.
