Potres koji je pogodio Zagreb krajem ožujka izazvao je posttraumatski stres mnogima koji je dodatno obremenjen jučerašnjim velikim potresom u Petrinji. No, koliko god prestravljeni svi bili, Hrvatska je, po tko zna koji put, pokazala koliko veliko i hrabro srce ima. Scene iz Zagreba gdje BBB-i izlaze upomoć stradalima, pomažu preseljenju bolnica, evakuaciji, čišćenju, ponavljaju se sada i u Sisku, Petrinji, Gunji.
U nepuna 24 sata Hrvatska se munjevito solidarizirala sa stradalima. Znani i neznani, oni pravi ''influenceri'', organizirali su se u grupe pokrećući humanitarnu akciju u prikupljanju hrane, deka, lijekova, pelena, odjeće za djecu, vode i novčanih sredstava. Kombiji, kamioni, automobili, privatnici, oni u osobnom aranžmanu slijevaju se prema Banovini. Društvene mreže preplavljene su pozivima i fotografijama gdje su sabirni punktovi s pomoći po kvartovima ne samo Zagreba već cijele Hrvatske.
Gledaš vijesti i te stravične prizore potresa te one prizore u kojima se navijači iz cijele domovine okupljaju i hitaju u pomoć, suze nezaustavljivo krenu. Čitam, vatrogasci s Raba uputili se vatrogasnim kolima prema Petrinji. Vojska, Crveni križ, dobrovoljni davatelji krvi…a HGSS je u jednoj noći obišao i provjerio više od osamdeset sela i naselja. Tuga i ponos miješaju se kako u mom tako i u srcima svih hrvatskih građana. Slike međuljudske solidarnosti podsjećaju na one iz Domovinskog rata. Kruže ponude za smještaj stradalima od Dunava do Prevlake. Stižu mi vijesti da se i dijaspora digla skupljajući novce za pomoć stradalima.
Pogođeni mole da im se posude kamp kućice jer moraju ostati uz marvu. Nažalost, postoji i ona tamna strana koja koristi tuđu patnju i nesreću za osobnu korist. Lažni humanitarni računi za uplatu donacija. Tko god ovako nešto učinio ili pustio pipke u fondove za obnovu pogođenih područja treba ga smjestiti kao ratnog zločinca na tridesetak godina u zatvor, onaj u kojem će mu ''Pepi'' od 130 kg izjavljivati vječnu ljubav uz lagano krckanje kostiju. Solidarnost s Hrvatskom iskazale su i zemlje u regiji. Skupljaju se donacije u hrani i novcu, države kako u regiji tako i iz EU šalju pomoć, a ljudi zovu iz cijelog svijeta organizirajući svoje ''male'' akcije preko prijatelja u Hrvatskoj. U godini koja nas je gospodarski devastirala, ovaj potres bi nas mogao financijski dotući.
Predsjednik Milanović obećava pomoć EU. Premijer Plenković je tu realniji jer je odmah sazvao sjednicu Vlade i brzo iznašao 120 milijuna kuna pomoći dok birokrati iz EU ne otvore, osim statusa na Twitteru, i svoje lisnice. Zagreb, Sisak, Petrinja, Gunja, Kordun i Banovina, trebat će desetljeća da se obnove i puno više novca nego što će ga moći osigurati EU. Solidarnost na djelu nikako ne smije ostati trenutna.
Godine i godine ćemo utrošiti ne na obnovu već na izgradnju infrastrukture koja će biti sigurna od jakih potresa. Scene iz Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj dodatni su podsjetnik otkuda trebamo početi. Ako imamo pronatalitetnu politiku, onda ona mora krenuti od osiguravanja uvjeta za sigurnu medicinsku skrb majki u rodilištima i djece u bolnicama za djecu. Više nema mjesta za politička prepucavanja, nadmudrivanja i skupljanja političkih bodova. Sve više sjedina u kosi naših lidera ukazuju da je stvar alarmantna i urgentna.
Kako bi rekao moj prijatelj Zvonimir s Raba: ''Domovina je jedna, i kad je dio nje ranjen, svaki domoljub osjeća bol i spreman je pomoći!''
Vojska hrvatskih navijača na poprištu katastrofe poručuje ''Niste sami!''
Poručuje to i cijela Hrvatska. Ova poruka ne samo da tješi već nam daje nadu, ali i smjerokaz da samo zajednički možemo pobijediti sve zlo koje nas je snašlo.
