Sjećanje na 11. rujna: Dan kad je Amerika prestala postojati kao globalna sila

Vjerojatno samo zahvaljujući nekolicini hrabrih putnika, četvrti zrakoplov nakon Svjetskog trgovačkog centra i Pentagona nije mogao završiti svoj kobni let u Bijeloj kući ili na Kapitolu.

Danas, 20 godina kasnije, šok, egzistencijalni potres bio bi gotovo zaboravljen. U svakom slučaju za one koji su mlađi od 30 godina i jedva da imaju ikakva neposredna sjećanja na taj dan i dane koji su uslijedili. A i za mnoge druge Amerikance koji žive daleko od New Yorka ili Washingtona ti događaji su postali prošlost.

Sigurnosne mjere opreza u zračnim lukama vjerojatno i dalje živciraju, ali navikli ste se na duže redove, dobrovoljno izuvate cipele i također ste spremni platiti četiri dolara za bocu vode iza sigurnosne provjere.

To ni ova dvadeseta godišnjica napada vjerojatno ne bi puno promijenila. Da predsjednik Joe Biden nije povlačenje iz Afganistana povezao s tim kobnim datumom. On je 11. rujna nazvao danom na koji bi svi američki vojnici definitivno trebali napustili Afganistan. Vjerojatno kako bi naznačio da je misija uspješno završena.

S obzirom na trenutne slike iz Kabula, teško je govoriti o vanjskopolitičkom uspjehu. I na domaćem terenu, rasprava o tome kako se nositi s izbjeglicama iz Afganistana potaknula je oživljavanje islamofobije iz prvih nekoliko godina nakon napada. Čini se da se muslimane ponovo pretvara u političke igračke u prljavoj izbornoj kampanji. Dvadesetogodišnje slike horora koristit će se upravo u tu svrhu.

Kako bi razumjeli sadašnjost, često je korisno baciti pogled na prošlost. U rujnu 2001. George W. Bush bio je u prvoj godini predsjedničkog mandata. Dobio je veliki pljesak zbog najave da će svim sredstvima loviti organizatora terorističkih napada Osamu bin Ladena.

Tokom godina milijarde su se slijevale u takozvanu borbu protiv terorizma, a tajne službe i vojska su dodatno naoružane. Prihvaćen je narativ da se SAD-u prijeti izvana i da se mora učiniti sve da se ta prijetnja jednom zauvijek okonča.

No, sa svakom godinom kako su slike srušenih kula blijedile, smanjivala se i spremnost da se žrtvuje više ljudskih života i potroši milijarde na ratove za koje se činilo da nikad neće završiti. Politička elita se tako našla u zamci. Kako bi se opravdali ratovi, barem nakon ubojstva Osame bin Ladena u Pakistanu 2011., više se nije kao argument mogla koristiti borba protiv terorističkih mreža.

I tako je sve više u fokusu bila potpora demokratskim snagama. Sa ciljem pretvaranja Afganistana u državu sa zapadnim oblikom državne vlasti. Kao već ranije u Vijetnamu, podleglo su zabludi da se može eksportirati vlastiti politički sustav i tako zaštititi svijet od komunizma, ekstremizma i terorizma.

Ovaj san je gotov. Joe Biden ne ostavlja nikakve sumnje da SAD svoje vanjskopolitičke aktivnosti podvrgava isključivo interesima svoje zemlje. Američki vojni angažman dodatno će se smanjiti. Predsjednik Biden posvetit će se domaćim političkim potrebama, poput poboljšanja infrastrukture i borbe protiv klimatske katastrofe.

Što se tiče vanjske politike, doista je važno samo jedno pitanje: borba za moć s Kinom. U Siriji su Amerikanci već prepustili teren Rusiji, i u Libiji je ta zemlja suzdržana. Čak se ni Izrael ne želi više oslanjati na SAD i širi svoje odnose s arapskim državama. Koliko će trajati ti savezi je upitno. Mnogi stručnjaci strahuju da će se sve manje ustručavati od vojnih napada što se SAD više povlači igre.

Dvadeset godina nakon terorističkih napada, urušeni tornjevi Svjetskog trgovačkog centra postali su simbol nestanka dugogodišnjeg svjetskog policajca SAD-a. I znak upozorenja da će morati postojati novi savezi ako je cilj spriječiti antidemokratske sile u popunjavanju vakuuma, koji nastaje i koji je djelomice već postoji.