Rambo Amadeus u obrani logike, ljudskosti i zdravog razuma

Naime, ''RA'', koji je poznat po svojim visprenim i duhovitim zapažanjima, još jednom je ubo u sridu glede sagledavanja cijele situacije u vezi s pandemijom. Poštujući sve žrtve opakog virusa (a sve više nas svjedoči o brojnim tragičnim ishodima ove teške bolesti) poentirao je u ime svih nas koji logički pokušavamo sagledati cjelokupnu situaciju vezanu uz ovu pošast. Bila riječ o pandemiji ili plandemiji, došlo je do totalnog društvenog, moralnog, humanističkog i ekonomskog urušavanja.

Da smo dodirnuli dno govori činjenica da bogati postaju još bogatijima, a ostatak tone u ambis klasične ovisnosti o milosrđu onih koji će preživjeti jer imaju. U vrtlogu vijesti koje zastrašuju, ljudi trpe teške psihičke posljedice, a oni koji su preživjeli respiratore i teža oboljenja od Covid-19 prolaze posttraumatski strest i trebat će im dugo vremena i snage da se fizički i mentalno oporave. No, kako i RA misli, mislimo i mi: ''Gdje je smisao svega, ako nema života?''

Prvo se išlo na ''ubijanje'' glazbenika, pa kulture, ugostitelja, a svadbe više podsjećaju na karmine na kojima bi čovjek umjesto grlica najradije puštao gavrane. I opet, sve to imalo bi smisla kad bi ''zatvaranja'' vrijedila za sve isto te kad bi se teret zatvaranja ravnomjerno snosio. No ni med respiratorima ni pravice. Rambo Amadeus je naglas zaključio ono što ključa u raji: Pogoduje li ova pandemija planski onima što nas izrabljuju i pretvaraju u novo roblje normirano na poslušne i neposlušne?

Nedavno je frendica objavila fotografiju avionske karte s cijenom. Mislio sam da putuje na Mjesec.

Zrakoplovne kompanije propadaju, a lete bogataši u svojim privatnim mlažnjacima. Običan čovjek stjeran je u četiri zida i primoran, svjedočeći stravi oko sebe, bespogovorno slijediti upute velikih vođa samo zato jer ima moralnu odgovornost prema rizičnim skupinama da se ne bi danas-sutra osjećao ubojicom iz nehata. U toj svjetskoj panici, poput ratnih profitera, maste se vratovi masnih gusaka, dok život polako gasne na planetu nekad prepunom života.

Što je čovjek bez umjetnosti, sporta ali i prava na rad?

Zbog nedosljednosti političara za koje iste te mjere ne vrijede, narod više nikome ne vjeruje i traži povrat svog života. Krediti, ovrhe, zajmovi, sve to uredno ide dok gospodarstvo tone i nestaje mukom stjecana višedesetljetna imovina. Više nitko ni ne spominje porez na nekretnine, kad svijetom vlada ''porez'' od čijeg prihoda će živjeti oni kojima odgovara da su ljudi okrenuti virtualnom, a ne stvarnom životu. Najjadnije je od svega što trenutno ''imućni'' ne shvaćaju da će i njihove zalihe ubrzo presahnuti te da će se pridružiti korpusu ''za šaku riže''. Sve podsjeća na ona teška vremena u kojoj je umjetnost postojala samo radi propagande režima.

Ljudi nam umiru od srčanih i moždanih udara, karcinoma, tumora kao kolateralne žrtve nedjelujućeg sustava kojeg vode desetari s generalskom palicom. Ljudi teoretiziraju o depopulaciji putem cjepiva, no, možda, vodeći se obrnutom psihologijom, takvim ''mengelima'' i jest želja da se što više ljudi zarazi i selektira pod izgovorom prirodne selekcije.

Kako bilo, ovo više nema smisla. Zarazili smo se usprkos pranju ruku, nošenju maska i razmaku. Nešto ne valja, a gušenjem sloboda guši se i sam čovjek u svom dostojanstvu. Oduzimajući mu pravo na rad, oduzimajući mu umjetnost, oduzimajući mu slobodu izbora, ne da je društvo postalo dehumanizirano, već je samo pitanje vremena da bude i eutanazirano.