Uspjesi nogometaša pune stadione, proslave njihovih rezultata na ulice izvode stotine tisuća ljudi. Najviši državni dužnosnici pune svečane lože a neki populistički, okruženi tjelohraniteljima i poltronima glume populizam među običnim navijačima.
Svi žele fotografije s nogometnim zvijezdama, njihove dresove u kućnim vitrinama, a neki i izlete, ručkove i fešte s njihovim gazdama. Državnička putovanja na nogometna natjecanja pravdaju se diplomatskim aktivnostima sa zemljom nogometaških domaćina. Direktori poduzeća, i to većinom u državnom vlasništvu, izdašni su u sponzorstvima i marketingu kako bi njihovi ljubimci zarađivali puno, puno više od njih. I to im teško ne pada, za mjesto u loži njihova poduzeća "ponosno" (zamislite izraz "ponosni sponzor") će odriješiti kesu. I neka, i mali čovjek je zadovoljan jer uživajući u igri i navijanju zaboravlja onu staru, kruha i igara. Za kruh, lako ćemo, samo neka naši pobjede.
A što je onda sporedno? Kao i u mnogim našim situacijama, pravna država. Sporedna, jer kada radi, samo kvari užitak u najvažnijoj stvari na svijetu. Najnovija odluka Vrhovnog suda u slačaju braće Mamić, Vrbanovića i Pernara (poreznika) to najbolje ilustrira. Za neke je odluka Vrhovnog suda koji je dirnuo u "svetinju" kontroverzna, a za neke je pak zanimljiva dvosatna konferencija za medije starijeg brata Mamića. Na jednoj strani nogometni klub predstavljen kao tvornica novca gdje čistačice zarađuju više od profesora u srednjim školama, a na drugoj suci Vrhovnog suda koje se javno proziva za višemilijunsko mito. Obje ove tvrdnje trebale bi biti lako provjerljive, porezna inspekcija i Državni inspektorat u Dinamo, a Državno odvjetništvo i USKOK u Vrhovni sud.
Sudeći po dosadašnjem funkcioniranju pravne države od toga neće biti ništa. Najvažnija stvar političarima je nogometni marketing, posebice pred izbore, a na sporednu, pravnu državu smo navikli. Navikli smo da desetinama godina nitko ne zna tko je vlasnik nogometnih klubova, po kojim zakonima su registrirani, tko su im upravna tijela i tko u njima sjedi, odakle milijunske plaće igračima koji na tribinama, do prije korone, skupe gledatelja kao na lošijoj filmskoj projekciji.
Navikli smo da nitko ne zna čiji su stadioni, na čijoj su zemlji izgrađeni, tko ih i po kojoj cijeni održava, koliko svi mi plaćamo za njihovo održavanje i nečije bogaćenje. Vjerne Dinamove navijače koji su godinama uzaludno postavljali ta pitanja proglašavalo se huliganima, razbojnicima, novinare koji o tome pišu mučkom đubradi.
Ali, zato postoje i drugi navijači, oni na plaći i putovanjima, ali i omiljeni novinari u ložama i zrakoplovima na inozemnim gostovanjima. I uopće nije važno, hoće li "Braća" ostati u klubu ili biti u zatvorima različitih domovina, najvažnije je da pravna država proradi kako bi nogomet, i cjelokupni sport, ponovo postali važni. Jer, Mamići su najviše od svega ubili emociju kod navijača Dinama. I tko god sutra postane vlasnik Dinama, povratak te emocije bit će mu jedan od najvažnijih zadataka.
P.S. Zato nimalo nije iznenađujuće pitanje kako Država nije u stanju osigurati cjepivo, organizirati cijepljenje, odgovarajuće epidemiološke mjere s racionalnim obrazloženjima. I ovaj put odlučila se za igre, nažalost igre osjećajima. Tolerira poneka druženja, poneke sporovode, ponekad nekoga kazni, ponekoga cijepi preko reda, da se ne baci. Valjda misle da smo navikli na samar.
