No, što odrađuje Grad Zagreb otkad je otkriveno da je fond namijenjen za elementarne nepogode preusmjeren za potrebe ''nesvrstanih''? Raspikuće zagrebačkog prireza, osvjedočene neznalice i tradicionalni uhljebi potvrdili su onu staru: ''Onaj tko ne zna, uvijek traži krivca u drugome.''
Pavlu Kaliniću, kao i obično, ''krivo je more'', Djed Božićnjak, Atlas koji ima muskulfiber, i Noa koji nas nije upozorio na vrijeme da ćemo u ribičiju na Jelačić plac, a na rafting Ilicom.
Prestravio sam se kad sam vidio vijest da se umalo utopio suprug moje prijateljice, osoba s invaliditetom, u podvožnjaku u Miramarskoj. Ta bolna slivna točka sad je dosegla vrhunac. Još malo pa ćemo u grad s maskama za ronjenje i bocama s kisikom. Sunčat se možemo na Markovom trgu, gdje su mjere zaštite postigle totalnu distancu od društva koje hrani ''statičare'' u Saboru i Vladi.
Nijemi statisti Grada i Države tako ostaju u okvirima dosadašnje senzibilne reakcije spram ugroženih, a to je ''istraživanje uzroka'', odgađanje rješavanja posljedica, prebacivanje loptice odgovornosti, pokretanje komisija koje će dostaviti rezultate nalaza drugoj komisiji koja će procijeniti štetu te poslati Gradu i građanima obavijest da štete ima no da sad, za kojih 100 godina, kreće investiranje u obnovu od potresa i poplava koje nisu njihova krivica jer na vremenske nepogode ne mogu utjecati, dok im je fond istjecao u nepoznatom smjeru.
Neimenovana žuta rijeka koja je tekla Ilicom te navodnjavala podrume, trgovine, haustore, tek je dio mnogih odvodnih strahota koje su se zbivale po gradu uništavajući imovinu građana koji upumpavaju milijarde kuna svoga znoja onima koji se oznoje samo u trenutku dok proždiru jače začinjen kulen. Kad voda nabuja zna se što prvo ispliva na površinu. Zagrepčani u svojoj ljutnji pretpostavljaju da nisu na vrijeme otvoreni odvodni kanali od Kunišćaka do Save, što potvrđuju i stanovnici Trnja svojom intervencijom. Dok nadležni ne rade svoj posao, uživajući u kišici što klizi niz stakla njihovih prozora u toplom domu, dotle jedina funkcionalna odvodnja jest ona iz gradskog proračuna, a Bog zna gdje završavaju te ''slivne vode''.
Bandić, koji je ubacio svoj posljednji žeton u automatu svoje političke karijere, samohvalno napominje da je uložio u vodovodnu infrastrukturu više nego svi gradonačelnici u zadnjih sto godina. Po vodostaju Iličke rijeke reklo bi se da smo svih ovih godina išli na vodu pri jedinoj pipi u gradu, onoj u penthouseu našeg gradonačelnika. Izjava pročelnika zagrebačkog Ureda za upravljanje hitnim situacijama Pavla Kalinića da bi Varaždin trebao biti glavnim gradom Hrvatske, da je trebala intervenirati Država te da je i ''simbolična'' odgovornost i na Gradu Zagrebu ''oduševila'' je hrvatsku javnost.
Čini se da sve ovo vodi u realizaciju odluke ''Mir, mir, mir, nitko nije kriv…'' Stravični prizori sa zagrebačkih ulica, iz domova, ugroza po građane ne ostavlja nam ništa drugo nego da unisono zapjevamo ''Dabogda te voda odnijela''.
Promjena svijesti u Zagrepčana nagoviješta da bi u Zagrebu, napokon, moglo zasjati sunce. U tom vedrom vremenu možda se i riješimo strukturnih elementarnih nepogoda koje su nanijele Zagrebu veće štete od stvarnih nepogoda. Ukoliko se ne trgnemo, možda nas uistinu čeka sudbina Pompeja, samo što će nas zatrpati pepeo i lavina gramzivosti onih kojima Zagreb nije ništa više od bankomata. Rekli bi Jinxi ''Bye, bye, baby bye…'' jer, ''…srušilo se sve…''
