Godišnji samit EU-Kina koji se održao videokonferencijama 22. lipnja pokazao je nepomirljive razlike u pitanjima kao što su novo najavljeni hongkonški zakon o nacionalnoj sigurnosti, kibernetička sigurnost i ljudska prava. Osim toga, ništa se nije činilo primjetno uvjerljivim na gospodarskom frontu, gdje se Kina nije odazvala pozivu EU-a da finalizira prijeko potreban „zajednički sporazum o ulaganju“, koji se bavi pitanjima državnih subvencija i nabave. Suradnja na drugim kritičnim temama kao što su klimatske promjene, globalno upravljanje (uključujući reformu Svjetske trgovinske organizacije) i održivi razvoj čini se ograničena na puku retoriku, a ne na konkretne akcije kineske strane.
Čak je i kinesko-europska suradnja na potencijalnim cjepivima koja se odnose na koronavirus i dalje skromna.
Angela Merkel, kancelarka Njemačke koja je protekloga tjedna preuzela predsjedništvo EU, imala je namjeru u susretu s najvišim kineskim dužnosnicima razjasniti do koje mjere se mogu na obostranu korist urediti ekonomsko-trgovinski i svi drugi odnosi dvije strane, ali je ipak odložila susret čelnika EU s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom koji je bio planiran za rujan u Leipzigu.
Njemačka kancelarka se ne slaže s Washingtonom da Kinu treba izolirati i svi europski lideri su zauzeli stav da Kina jest „sistemski rival“, ali i neophodan „strategijski partner“.
Štoviše, mnoge europske države, posebno one na istoku i jugu kontinenta, smatraju da Kina mora ostati trgovinski partner, kineske investicije u Grčku i Italiju su tamo ocijenjene kao dobrodošle, dok je mađarski premijer Viktor Orban mišljenja da je privlačan ne samo kineski ekonomski, već i autoritarni društveni model“.
Tamni oblaci su se ipak nadvili nad odnose s Pekingom, iako EU u Kini ne vidi opasnost po svjetski mir, za razliku od čelnika NATO-a Jensa Stoltenberga, a naročito Washingtona.
Čini se da je određeno razočaranje odnosima s Kinom nastupilo i u sedamnaest zemalja središnje i istočne Europe koje su dio inicijative Kina+17.
Od oko 126 milijardi kineskih ulaganja u Europsku uniju (bez Velike Britanije) između 2000-2019, manje od 10 milijardi USD bilo je usmjereno u regiju CEE, od čega je 5,5 milijardi USD otišlo samo u Poljsku, Mađarsku i Češku Republiku. Tijekom istog razdoblja, Njemačka je primila 25 milijardi, Velika Britanija 57 milijardi, a SAD čak 149,9 milijardi dolara kineskih investicija.
Unatoč toj stvarnosti, mehanizam 17 + 1 njegovao je zablude u vezi s odnosima Kine i CEE. Ako se kineski trendovi ulaganja u središnjoj i istočnoj Europi tijekom posljednjeg desetljeća nastave, regiji će trebati više od stotinu godina da bude jednako ekonomski povezana s Kinom koliko je zapadna Europa danas. Nakon osam godina „povećane“ prisutnosti Kineza u regiji Srednje i Istočne Europe, završena su samo četiri od oko 40 kineskih projekata. Kako bi spasila što se spasiti može, Kina je 2019. godine odlučila Grčku dodati u mehanizam 16 + 1, pretvarajući je u 17 + 1, tako da se sada može pohvaliti s uspješnijim projektima poput Pirejske luke.
Rumunjska je dobar prikaz opće situacije u regiji CEE. Da su se zapadnog promatrača 2013. godine pitali o odnosima Rumunjske i Kine, vjerojatno bi odgovorili da Rumunjska želi biti u krevetu s Kinom. Tada je Rumunjska bila domaćin samita 16 + 1, predložila i potpisala gotovo desetak projekata s Kinom, uključujući izgradnju nuklearnih, hidro i termoelektrana, i potpisala memorandum kojim se vlada obvezala da će pomoći Huaweiju da poveća svoju prisutnost u zemlji. Socijaldemokratski premijer bio je Kini bliski prijatelj, koja je proglasila Rumunjsku vrata Kine prema Europi i željela je bilateralne odnose podići na razinu strateškog partnerstva. Sedam godina i šest vlada kasnije, 2020. godine, niti jedan od tih projekata, koji su trebali iznositi 10 milijardi USD, nije niti otpočeo. Jedini razlog zbog kojeg su neke tvornice u Rumunjskoj bile pod kineskom kontrolom u ovom razdoblju je taj što su kineske tvrtke otkupile zapadne tvrtke koje su ih u početku posjedovale: Pirelli, Smithfield, Takata, Nidera i druge.
Što se tiče odnosa Kina-EU, teško da će se nešto značajnije događati prije epiloga američkih predsjedničkih izbora koji su na rasporedu u studenome. Čvršći diskurs iz Bruxellesa daleko je od tvrdog stava Trumpove administracije, jer je potonje praćeno trgovinskim sankcijama i ograničenjima protiv kineskih tvrtki na tlu SAD-a, uključujući Huawei. Aktualni jezik iz Washingtona možda nije baš diplomatski, ali također odražava radikalni dvostranački pristup Capitol Hilla te je natjerao saveznike SAD-a - uključujući i većinu Europljana - da preispitaju svoj odnos prema Kini.
Ako Joe Biden bude izabran za predsjednika, mogu se očekivati neke promjene koje će dovesti do transatlantskog pristupa. Što se tiče Kine, ona u konačnici svoj odnos sa SAD-om vidi kao prioritet broj jedan, što objašnjava trenutačni stav Pekinga koji se svodi na "wait and see".
